Upravo sada, rast ljudske populacije čini nešto što se dugo smatralo nemogućim – koleba se. Sada je moguće da bi globalna populacija mogla doseći vrhunac mnogo ranije nego što se očekivalo, preći 10 milijardi u 2060-ima. Zatim bi broj počeo padati.
U bogatijim zemljama to se već događa. Japanska populacija naglo opada, prema nekim procjenama gube 100 ljudi svakog sata. U Evropi, Americi i istočnoj Aziji stope plodnosti naglo su pale. U mnogim zemljama sa srednjim ili nižim stopama plodnosti također će pasti.
Ovo je nevjerovatna promjena. Prije samo deset godina demografi su predviđali da bi naš broj mogao doseći čak 12,3 milijarde, u odnosu na oko 8 milijardi danas.
Već 50 godina neki ekolozi pokušavaju spasiti okoliš smanjenjem globalnog rasta stanovništva. Populaciona bomba je 1968. prognozirala veliku glad i pozvala na kontrolu rađanja velikih razmjera.
Sada se suočavamo s sasvim drugačijom stvarnošću – rast stanovništva usporava bez kontrole stanovništva, a broj stanovnika u bogatim zemljama opada, što pokreće uglavnom neučinkovite napore da se potakne na rađanje više djece.
Šta bi pad globalne populacije mogao značiti za okoliš?
Depopulacija se već događa
U većem dijelu Evrope, Sjeverne Amerike i dijela Sjeverne Azije, depopulacija je u toku desetljećima. Stope plodnosti stalno su padale tokom posljednjih 70 godina i ostale su niske, dok duži životni vijek znači da će se broj vrlo starih ljudi (iznad 80) udvostručiti u ovim regijama u roku od 25 godina.
Kina je donedavno bila najmnogoljudnija nacija na svijetu, sa šestinom svjetske populacije. Ali i Kina sada bilježi pad priraštaja, a očekuje se da će se pad uskoro ubrzati.
Predviđa se da će do kraja stoljeća Kina imati dvije trećine manje ljudi od današnjih 1,4 milijarde. Nagli pad posljedica je Politike jednog djeteta, koja je završila 2016., prekasno da bi spriječila pad populacije. Japan je nekad bio 11. najnaseljenija zemlja na svijetu, ali se očekuje da će se njihov broj stanovnika prepoloviti prije kraja stoljeća.
Ono što se događa poznato je kao demografska tranzicija. Kako zemlje prelaze iz pretežno ruralnih i agrarnih u industrijske i uslužne ekonomije, plodnost naglo opada. Kada se niske stope nataliteta i niske stope smrtnosti spoje, stanovništvo počinje opadati.
Zašto? Glavni faktor je izbor za žene. Žene sve više rađaju kasnije u životu i imaju u prosjeku manje djece, zbog poboljšanih izbora i sloboda u odnosu na obrazovanje i karijeru.
Borba za kvalificirane radnike
Zašto smo odjednom fokusirani na depopulaciju, s obzirom na to da natalitet u bogatim zemljama pada već decenijama? Kada je pandemija COVID-a pogodila 2020. godine, stope nataliteta su u većini zemalja krenule u slobodni pad prije nego što su se malo oporavile, dok su stope smrtnosti porasle. Ta je kombinacija unaprijedila početak pada stanovništva u širem smislu.
Pad stanovništva predstavlja stvarne ekonomske izazove. Sve je manje slobodnih radnika, a više vrlo starih ljudi kojima je potrebna podrška.
Zemlje u brzom padu mogle bi početi ograničavati iseljavanje kako bi osigurale da zadrže deficitarne radnike kod kuće i spriječile daljnje starenje i propadanje. Borba za kvalificirane radnike će se globalno pojačati. Naravno, migracija ne mijenja broj ljudi – samo gdje se nalaze.
Jesu li to samo problemi bogatih zemalja? Ne. Rast stanovništva u Brazilu, velikoj zemlji srednjeg dohotka, sada je najsporiji zabilježen.
Do 2100. godine očekuje se da će svijet imati samo šest zemalja u kojima je broj rođenih veći od broja umrlih – Samoa, Somalija, Tonga, Niger, Čad i Tadžikistan. Predviđa se da će ostalih 97% zemalja imati stope plodnosti ispod nivoa zamjene (2,1 dijete po ženi).
Loše za ekonomiju – dobro za okoliš?
Manje nas znači boljitak za prirodu – zar ne? Ne, nije tako jednostavno.
Na primjer, količina energije koju koristimo po glavi stanovnika doseže vrhunac između 35. i 55. godine, pada, a zatim ponovno raste od 70. godine nadalje, budući da je vjerovatnije da će stariji ljudi duže ostati u kući i živjeti sami u većim domovima. Izvanredan rast starije populacije u ovom stoljeću mogao bi nadoknaditi padove zbog pada populacije.
Tu je i veliki nesrazmjer u korištenju resursa.
Ako živite u Sjedinjenim Državama ili Australiji, vaš je "ugljični otisak" gotovo je dvostruko veći od "otiska" u Kini, najvećem ukupnom emiteru.
Bogatije zemlje troše više. Kako sve više zemalja postaje bogatije i zdravije, ali s manje djece, vjerovatno će veći dio globalne populacije postati veći emiter. Osim ako, naravno, ne odvojimo ekonomski rast od više emisija i drugih ekoloških troškova, kao što mnoge zemlje pokušavaju – ali vrlo sporo.
Trebaju nam liberalnije migracijske politike kako bi se povećao broj radno sposobnih ljudi. To već vidimo – migracija je sada prešla projekcije za 2050.
Kada ljudi migriraju u razvijenu zemlju, to može biti ekonomski povoljno za njih i usvojenu zemlju. Ekološki, može povećati emisije po glavi stanovnika i utjecaj na okoliš, s obzirom na vezu između i prihoda i emisija vrlo je jasan.
Prisilna migracija zbog klimatskih promjena
Zatim, tu je prijeteći zaokret klimatskih promjena. Kako se svijet zahuktava, predviđa se da će prisilna migracija – gdje ljudi moraju napustiti dom kako bi pobjegli od suše, rata ili druge katastrofe uzrokovane klimom – porasti na 216 miliona ljudi u roku od četvrt stoljeća. Prisilna migracija može promijeniti obrasce emisija, ovisno o tome gdje ljudi pronalaze utočište.
Na stranu ovi faktori, moguće je da bi pad globalne populacije mogao smanjiti ukupnu potrošnju i smanjiti pritisak na prirodni okoliš.
Ekolozi zabrinuti zbog prenaseljenosti dugo su se nadali da će globalna populacija pasti. Možda im se želja uskoro i ostvari. Ne kroz politiku prisilne kontrole rađanja, već uglavnom kroz izbore obrazovanih, bogatijih žena koje se odlučuju za manje porodice.
Vrlo je otvoreno pitanje hoće li pad populacije smanjiti pritisak na prirodni svijet. Osim ako također ne smanjimo emisije i promijenimo obrasce potrošnje u razvijenim zemljama, to nipošto nije zagarantirano.
Autori teksta objavljenog na Science Alertu su Andrew Taylor, vanredni profesor demografije, Sjeverni institut, Univerzitet Charles Darwin i Supriya Mathew, postdoktorski istraživač klimatskih promjena i zdravlja, Univerzitet Charles Darwin.
