Magazin

Čovjek koji stoji iza kultnog kioska: ‘Napravio sam ga slučajno, a bio je čak izložen i na Times Squareu‘

Slovenski arhitekt Saša Janez Mächtig ubraja se među one autore čiji je jedan rad za čitave karijere toliko prepoznat u javnosti da gotovo pa ostaje sinonimom za njegov opus. Naravno, ima još mnogo dobrih stvari koje je napravio, no K67, kiosk koji se nalazio na ulicama u razdoblju bivše Jugoslavije, jedan je od najprepoznatljivijih djela socijalističkog dizajna. Svojedobno ga je otkupila i njujorška MoMA za svoju zbirku dizajna, našao se i na izložbi u ovom muzeju od prije tri godine, a prije par mjeseci, u maju ove godine, ponovno se o njemu pisao kada je postavljen na centralnom njujorškom trgu, na Time Squareu.

Saša Janez Mächtig, danas u osamdesetoj godini života, gost je Zagreb Design Weeka u Tehničkom muzeju, a za Jutarnji se prisjetio kioska kojeg je oblikovao još kao student 1966. : “Na ideju sam došao nakon što sam pred uvaženom komisijom predstavio projekt nadstrešnice Kavane Europa u Ljubljani. Žiri u kojemu su bili direktor Urbanističkog zavod Ljubljane Marko Šlajmer, direktor Urbanističkog instituta Slovenije Braco Mušič te direktor Zavoda za uređenje historijske jezgre Ljubljane Marjan Kolarič, razgovarao je osim o obnovi Kavane Europa i o urbanističkim problemima Ljubljane. Najviše je govora bilo, sjećam se, o gradskoj cestovnoj opremi te o haosu s kioscima. Marko Šlajmer je naglasio probleme tadašnjih provizornih rješenja kioska, napomenuvši kako mu se čini da ne postoji niko ko bi dao bolja rješenja. Ja sam ih samo slušao. Problem je u meni provocirao maštu, snalažljivost, inspiraciju, inovaciju, sistemski pristup…

Znali su me dobro u to doba kao prodornog studenta Edvarda Ravnikara. Pripadali su profesorovom krugu istomišljenika« prisjeća se koji je s kolegama arhitektonski studio osnovao već prije diplome: »Moje je rješenje bilo u duhu tadašnje napredne arhitekture Metabolista, Archigrama i drugih naprednih snaga koje su vidjeli rješavanja problema grada i urbanizma u organskim čeličnim strukturama te u serijskoj industrijskoj proizvodnji. Smatrao sam da je pristup mojih generacijskih kolega konzervativan. Otišao sam u atelje moga tasta kipara Zdenka Kalina i uz njegovu pomoć stvorio strukturu koja je oduševila komisiju. Rekli su mi da savladam tehniku poliestera do kraja, a da će mi oni pronaći investitora. Tako je i bilo. Pet godina nakon spomenutog razgovora predstavili smo javnosti novi proizvod K67«.

Potom ga je u svoju zbirku dizajna uvrstila i spomenuta MoMA. Od tada je, govori Mächtig, ovom kiosku išlo sve bolje i bolje, »toliko daleko, da danas, u septembru 2021. godine, dakle, duboko već u 21. stoljeću, govorimo o trećem ili četvrtom životu ovog proizvoda. On nije danas više samo historija , već je i dio svakodnevnog života«. Upravo taj treći ili četvrti život odvio se kad se je u maju na glavnom njujorškom trgu iz ovog kioska iz muziku puštao The Lot Radio:

"Doživio sam taj događaj kao potvrdu univerzalnog koncepta kioska, te kao nastavak jednog od njegovih ranih slogana koji je glasio 'jedno rješenje za sve potrebe", govori Mächtig.

Slovenskog dizajnera i arhitekta pitamo zašto baš ova boja: »Još prije samog početka proizvodnje u tvornici su me pitali da se odlučim za boju. Bile su to šezdesete godine kada je čitav svijet poludio za sintetičkim materijalima, koji su davali inovativne mogućnosti i u konstrukciji i u bojama. Donio sam na stol prenosivi radio Brionvega i pred vodstvom otvorio radio, koji je imao crvenu tijelo i crnu unutrašnjost komandnog djela i zvučnika. Rekao sam im da će takav će biti naš K67 tijelo. Odnosno, konstrukcija će biti crvena, a fasade, koje se ugrađuju tamno braun. Za crvenu sam izabrao tzv. traffic red boju«.

Od voća preko karata za brodove do poštanskih marki, nema šta se u ovom prostoru nije prodavalo. Kako navodi: »Modularni čelični sistem je omogućavao sastavljanje po potrebama u velike grozdove, strukture a osnovna ćelija 2,40 x 2,40 x 2,40 je bila usmjerena na radni prostor i radni pult, koji je bio 1, 50 metar za jednu osobu«.

Do kraja proizvodnje kioska, devedesetih godina, bilo ih je proizvedeno oko 7.500, Mächtig je izračunao brojku od 40.000 metara kvadratnih. Prodavali su se širom svijeta, no »s prestankom proizvodnje nestao je i servis rezervnih dijelova«, govori.

Prisjeća se gdje se sve ovaj kiosk izvozio: »U mnogim evropskim zemljama, pogotovo onim istočne Evrope, u nekadašnjem SSSR-u, na Bliskom Istoku, u Africi, u Keniji, potom i u Australiji«.

Saša Janez Mächtig dalje govori: Imamo iskustva za svim oblicima transporta u zraku, po zemlji, na vodi. Primjerice, na zahtjev naručioca Times Square Alliance i radi njihovih kratkih rokova transportirao se širokotrupnim avionom do aerodroma JFK, gdje su sletjeli u noćim satima, pa zatim s aerodroma na Times Square«. Isti je kiosk nedavno otvoren i u Berlinu, prodaje grickalice: »To je jedan od sjajnih primjera ponovnog vraćanja starih kioska u ponovnu upotrebu«.

Rekao je da nema više proizvodnje, pa posljedično niti rezervnih dijelova. Kad i kako je prestala proizvodnja, naš se sagovornik prisjeća: «proizvodnja u nekadašnji tvornici Imgrad iz Ljutomera prestala je prije dvadeset pet godina. Poduzeće je bankrotiralo, preuzeo ga je drugi vlasnik, koji je nastavio s drugim poslovima. Još sam im početkom osamdesetih godina govorio kako bi trebalo unapređivati proizvod koji ima očitog globalnog potencijala na tržištu. Nisu me slušali, čak smo ušli i u sporove u kojima sam pobijedio. No, bila je to za mene pirova pobjeda.

Na pitanje koliko ga je odredilo školovanje kod znamenitog Ravnikara, odgovorit će: »fatalno«. Najavljivao je i Kiosk za 21. stoljeće, no kako kaže, "sad smo u fazi prototipa". Bavio se i drugim projektima, njegov Euromodul bio uvršten na izložbu sto najboljih svjetskih dizajnera, nazvanu »Od kašike do grada« na Trijenalu u Milanu 1984. godine: »Bila je to za mene velika čast. Slogan Trijenala imao je više značenja. Pojedinac u karijeri može izabrati dio interesa, no razumijevanje cjeline ostaje«.