Hiljadama novinara u Rusiji postalo je potpuno nemoguće raditi zbog zakonske zabrane da se iznese istina o Putinovoj invaziji na Ukrajinu i ogromnih novčanih i zatvorskih kazni koje su propisane za neposluh. Otkako su ruski tenkovi ušli u susjednu zemlju, u Rusiji su zatvorene mnoge redakcije i dopisništva, ali zato punom parom rade vlastima odani mediji koji objavljuju samo pamflete koji se diktiraju iz Kremlja. Novinari koji ovih ratnih dana pokušavaju probiti cenzuru, boje se za egzistenciju, obitelji pa i vlastiti život, piše Telegram.
Ali to zapravo nije ništa novo jer je SSSR-ovska strahovlada prema svakoj kritici nastavljena od devedesetih i u novoj Ruskoj Federaciji. Cijela biblioteka knjiga napisana je o odmazdi režima prema novinarima i drugima koji ne kuju u zvijezde autoritarni poredak Rusije, ali široj je javnosti nepoznato da su stotine ruskih novinara fizički likvidirane zbog svog rada otkako je Rusija iz komunizma prešla u fingiranu demokraciju.
Crna evidencija
O tim ubistvima, zastrašivanjima, prijetnjama i fizičkim napadima na reportere, snimatelje, urednike i komentatore govori se svakog 15. decembra, na Dan sjećanja na ruske novinare ubijene na dužnosti, koji je – s dobrim razlogom – proglasilo Društvo novinara Rusije.
Cijeli svijet pisao je o likvidaciji nagrađivane novinarke Ane Politikovskaje, koju su 2006. godine susjedi našli mrtvu u liftu zgrade u kojoj je stanovala, ali čak se i u Rusiji malo zna o brojnim drugim novinarskim imenima koja su skončala na sličan način, istražujući korupciju zaštićenu mehanizmima sustava, kršenja ljudskih prava, prljave poslove tajnih službi ili financijske šeme Putinovih oligarha.
Crna evidencija Društva novinara Rusije kaže da je nekih godina bilo ubijeno i 20 novinara, a užasnoj bilanci nema kraja. Za veliku većinu tih zločina, bilo da su se dogodili jučer ili godinama unatrag, nitko nije bio ni optužen, a kamoli procesuiran i osuđen. Zadovoljštine nema jer iza terora nad medijima u Rusiji stoji nemilosrdna ruka režima s Vladimirom Putinom na čelu posljednje 22 godine, a lik Ane Politikovskaje jedan je od simbola otpora takvoj državi koja danas demonski razara ukrajinske gradove.
Rad Ane Politikovskaje
Ana Stepanovna Politkovskaja (1958. do 2006.), čiji su majka i otac bili ruski diplomati u Ujedinjenim narodima, stekla je međunarodnu reputaciju za svoje izvještavanje iz drugog rata u Čečeniji koji je počeo 1999., godinu dana prije nego što će Putin zamijeniti Borisa Jeljcina na mjestu predsjednika Rusije. Tada je počela pisati kolumnu za Novu Gazetu, novine kritične prema postsovjetskom režimu u Rusiji koje su osobito poticale istraživačko novinarstvo.
U svojim brojnim tekstovima iz rata u Čečeniji, Politikovskaja je prozivala ruske vojne snage za ubistva i kršenja ljudskih prava čečenskih civila te pisala o mučenjima, otmicama i likvidacijama koje je provodila iz Kremlja nametnuta proruska vlast na čelu s Ahmadom Kadirovim i njegovim sinom Ramazanom koji je danas predsjednik te male republike u sastavu Ruske Federacije. O Čečeniji je napisala pet nagrađivanih knjiga nakon kojih je, 2004. godine, u Londonu objavljen njen razorni dokumentaristički portret kremaljske države pod naslovom Putinova Rusija.
Neprijatelj broj jedan
Majka dvoje djece, koja je diplomirala s radom o lirskom pjesništvu Marine Cvetajeve i koja je uvijek govorila “mi smo krivi” što se u Rusiji održava ovakav autoritarni režim, postala je neprijatelj broj jedan. U Čečeniji ju je uhapsila ruska vojska i provela je kroz namještenu predstavu egzekucije. Režimski mediji i kremaljski trolovi na društvenim mrežama prikazivali su je kao luđakinju. Vlasti je nisu puštale na press konferencije i javne političke događaje.
U avionu ruske državne kompanije Aeroflot stjuardesa joj je donijela otrovani čaj nakon čega se u bolnici jedva oporavila. Primala je prijeteća pisma i direktne prijetnje smrću, ali nije odustajala. Rekla je da je internet još jedino sredstvo informiranja koje je preostalo građanima Rusije. Jednom je ispričala da visoki dužnosnici ruske vlasti s njom pristaju razgovarati o temama o kojima piše “kao špijuni”, samo tamo gdje ne postoji opasnost da će biti viđeni i u zabačenim kućama do kojih se može doći iz više smjerova.
Na koncu se njoj obistinilo ono što je prorekla svim časnim ruskim novinarima.
“Ako niste totalno servilni prema Putinu, može vas dočekati smrt – metak, otrov, sudska farsa – što god Putinovi psi čuvari budu smatrali podesnim”. U oktobru 2006. našli su njeno tijelo u liftu njene zgrade. Dva hica u prsa, jedan u glavu.
Varijacije mračne priče
Tako se, u 48. godini, oprostila sa životom ikona ruskog slobodnog novinarstva koja je 2001. dobila Zlatno pero Društva novinara Rusije, a onda još dvadesetak velikih novinarskih nagrada u inozemstvu. Petorica anonimnih muškaraca osuđena su 2014. godine za naručenu likvidaciju Ane Politikovskaje, ali sud se nije zamarao pokušajima da otkrije tko ih je angažirao i ko im je platio. Tri godine nakon uistva, pod nerazjašnjenim je okolnostima ubijen u Moskvi i odvjetnik Stanislav Markelov, koji je istraživao slučajeve koje je dokumentirala Politikovskaja.
U raznim varijacijama iste mračne priče, ubijena je u Putinovo doba plejada novinara, i ruskih i stranih. Neki su poginuli u insceniranim sudarima, ponekad s cijelim porodicama vozeći se na izlet, neki od neotkrivenog snajpera, mnogi od metka na kućnom pragu ili na cesti u blizini redakcije. Neke od tih smrti prikazane su u policijskim analima kao samoubistva, a neka kao “obično” porodično nasilje. U rijetkim optužnicama i presudama, počinitelje zločina bilo je potpuno nemoguće dovesti u bilo kakvu kontekstualnu vezu sa žrtvama.
Stravična baza ubistava
Sadržaj baza o ubistvima novinara stravičan je i nadrealan. Oleg Sedinko iz TV-kuće u Vladivostoku raznesen je eksplozivom u svom stubištu. Ilya Zimin, novinar NTV Russia, nađen je mrtav u svom stanu u Moskvi. Novinar Radija Slobodna Europa Iskander Khatloni zatučen je sjekirom na ulici. Novinarka Elina Ersenoyeva je oteta. Ilyas Shurpayev sa Channel One zadavljen je u svom stanu remenom. Novinarka Olga Kotovskaya pala je kroz prozor sa 14. sprata, što je policija klasificirala kao “samoubistvo”.
Posebna specijalnost su ubistva novinara u vikendicama koje u Rusiji zovu dačama, na seoskoj dači do smrti je izboden novinar Ivan Stepanov. Novinarku Bellu Ksalovu udario je automobil pred kućom. Glavni urednik novina Ton-M Dmitrij Popkov ustrijeljen je na kupalištu. S prozora je pao i novinar Maksim Borodin u Jekaterinburgu. Mrtvo tijelo novinara Jegora Orlova nađeno je u rijeci.
Ako sam dobro prebrojila imena, od početka Putinove ere ubijeno je u Rusiji oko 150 novinara. S obzirom na okolnosti tih ubistava, očigledno je da je uglavnom riječ o naručenim likvidacijama. To iskustvo kaže da ni ovi novinari koji su danas protiv ruskih tenkova u Ukrajini, doista ne mogu mirno spavati. Zato su neki već pobjegli iz zemlje koja tako ostaje još ispražnjenija od bilo kakvih činjenica i slika o Putinovom pogromu u Ukrajini.
