Iako je zakoračio u desetu deceniju života, Edhem Čavčić iz Sarajeva, a porijeklom iz Žepe, bez ikakvih poteškoća posti svaki dan mjesec ramazana. Post, koji je treći od pet stubova islama, počeo je praktikovati još kao dječak, a cijeli mjesec ramazan posti još od davne 1955. godine.
Dvanaesti je dan mubarek mjeseca ramazana. Prepuna džamija u sarajevskom naselju Šip na džuma-namazu, sedmičnoj molitvni muslimana petkom. U desnom dijelu prelijepe džamije namaz je upravo obavio i Edhem. Devedest i jedna mu je godina, mršav, blag i povučen gospodin, sa francuzicom na glavi. Porijeklom je Žepljak, iz istočne Bosne je tokom agresije 1992-1995 izbjegao u Sarajevo, gdje danas živi sa kćerkom. Supruga mu je umrla prije dvije godine.
Omiljen je među džematlijama Šipa. Da se to primijetiti tokom rukovanja po završetku molitve. Selami se sa prijateljima i komšijama te lokalnim imamom Sabahudinom ef. Botonjićem. Ostao je nakon namaza još kratko u džamiji kako bi u miru mogao učiti Kur’an, svetu knjigu muslimana čija je objava počela upravo u mjesecu ramazanu.
Vrijedno i blagoslovljeno vrijeme za muslimane
Ramazan je za muslimane posebno vrijedno i blagoslovljeno vrijeme. Vjeruju da su tada dobra djela još vrednija, i da se tada mogu uzdići na najviše stepene ljudske dobrote i plemenitosti. Stoga se trude se da tokom ramazana što više vremena provode u ibadetu (molitvi), baš kao što radi i naš sagovornik.
Na naše pitanje kako s ramazanom i kako ga služi zdravlje, Čavčić kaže: “Elhamdulillah”, započevši tako na simboličan način naš razgovor riječima kojima počinje i sveta knjiga muslimana. “Elhamdulilah” (zahvala Bogu) inače je fraza kojom počinje prvi ajet, prve sure u Kur’anu, poznatije kao Fatiha.
Nikad tabletu nije popio
“Zdravlje ne može bolje biti nego što jeste. Imao sam jednu operaciju. Zadovoljan sam zdravljem, nikad me ne boli ništa, nisam još nikad nijedne tablete popio”, kaže Čavčić.
Ramazanski post, između ostalog, podrazumijeva potpuno sustezanje od jela i pića od zore do zalaska sunca. Na naše pomalo “provokativno” pitanje, da li je tačno da je starijim osobama teško ispostiti ramazan, Edhem odgovara: “Bogami nije. Meni nije nimalo, hvala Bogu. Ne može biti bolje. Meni jedino bude malo kad iftarim, kad malo pojedem, onda budem malo lijen. A dok postim, ništa.”
Ono što je svakako vrlo važno jeste snažna volja, dodaje.
Priča nam kako je još kao dječak počeo postiti mjesec ramazan, najprije po nekoliko dana, kasnije cijeli ramazan. Ono što, kako kaže, sa sigurnošću može reći jeste da ramazane posti od 1955. godine.
“Postim (cijeli ramazan) od 1955. godine. Od tada sam samo jedan dan mrsio. Radili smo oko sijena i tad nisam mogao da izdržim. Od 1955. postim, to sigurno pamtim, tada sam se i oženio. Redovno klanjam (obavlja dnevne molitve), svaki vakat. Klanjao sam i kad sam kosio, i kad sam kopao u njivi, uvijek, tako me babo naučio”, govori Čavčić.
Išao u mekteb u doba Kraljevine Jugoslavije
Kaže kako je još u vremenu Kraljevine Jugoslavije išao u mekteb i naučio čitati Kur’an (napisan arapskim pismom), kako je imao dobrog efendiju rahmetli Muhameda Konakovića. Osim iz mekteba, Čavčić dodaje kako je o vrijednostima vjere dosta ponio i iz kuće, mnogo toga naučio i od oca.
“Babo je bio takav čovjek. Sjećam se kad pođemo u džamiju, naročito za Bajram. Čulo bi se na 100-200 metara koliko on naglas ilače (op. a. izgovaranje ‘la ilahe illalah’, nema Boga osim Allaha) i uči tekbire. Ja mu kažem, babo idemo kroz šumu, a on meni odgovori: Svaki ovaj list će meni svjedočiti na onom svijetu da sam donosio tekbire. Tokom kosidbe, ne bi nam nikad dao da mahnemo kosom, dok on prvo ne bi pročio ‘rabijesir’ (dova), pa bi onda rekao: O Božija životinjo, sklonite se s puta, ja hoću da skidam svoju nafaku, da vas ne bih oštetio. Onda bi nam dao znak da možemo kositi”, priča Čavčić, pojašnjavajući nam na koji način su ljudi nekada živjeli vjeru.
Prisjeća se i ramazana iz nekih minulim vremena, navodeći kako su ramazani uvijek, pa i tada, bili lijepi. Bilo je, kaže, tada sve drugačije nego danas. “Čovjek tada nije smio ući gologlav u kuću, niti je smio sjesti za siniju.”
Na pitanje kako danas provodi ramazan, Čavčić kaže kako je uglavnom kod kuće, ima dosta vremena pa se trudi da se što više posveti ibadetu.
“Učim Kur’an, klanjam, ne radim ništa drugo. Unuka ima auto, doveze me u džamiju.”
Iftari su posebni trenuci za svakog postača, kada prekida cjelodnevni post.
“Ja nikad ne ogladnim mnogo. Inače, nisam kaka izjelica. Nisam se nikad prejeo u životu. Ne ogladnim nikad toliko da željno isčekujem iftar, ali mi bude milo radi kćerke.”
Teška sudbina
Edhem je čovjek kojeg prati teška životna sudbina. Brojne članove porodice izgubio je u Drugom svjetskom radu, a otkriva nam i kako je u posljednjem ratu ostao bez dvojice sinova. Zarobljeni su na području Rogatice i nikad više nisu pronađeni.
Tokom agresije je izbjegao iz Žepe i došao u Sarajevo, gdje živi i danas. Zadovoljan je životom ovdje, kako kaže, koliko čovjek može zadovoljan biti.
“Mislim, da me nisu ove žalosti ubile, mogao bih zapjevati, ali od 1992. nikad zapjevo nisam, niti sam se ljudski nasmijao”, kaže Čavčić.
Ono što muslimani također, naročito tokom ramazana, praktikuju jeste upućivanje dove. Na to ukazuje i činjenica da se u Kur’anu, neposredno nakon ajeta u kojem je naređen ramazanski post, govori o važnosti dove, gdje se kaže da se “Bog odaziva na molbe njegovih robova”.
Edhem ističe kako vrijeme ramazana obavezno koristi kako bi uputio dove, te dodaje:
“Naravno, želim uvijek dobro mojim čeljadima. Učim dove i jedino što svako jutro i uvečer molim je da Allah pomogne braći muslimanima u cijelom svijetu i da im da pamet da dođu tobe.”
Kaže kako mu udare suze kada vidi šta se dešava muslimanima Palestini: “Udare mi suze više puta, ali šta ću? Ja sam nemoćan da pomognem. Nažalost.”
