U januaru 1912. njemački geofizičar Alfred Wegener predložio je ideju koju je naučni svijet smatrao suludom.
Nakon što je pomno proučavao fosile biljaka i životinja na različitim kopnenim masama, zapitao se jesu li možda kontinenti jednom bili spojeni prije nego što su se nekako odvojili u novu konfiguraciju.
Njegov je rad grubo preziran i odbačen kao "delirijsko buncanje". Sada je, naravno, ideja o pomicanju kontinenata prihvaćena kao utemeljena nauka, s mnogo različitih linija dokaza koji svi pokazuju u smjeru Wegenerova superkontinenta, sada poznatog kao Pangea.
Paleontolozi su upravo identificirali još jedan primjer koji bi oduševio geofizičara; gotovo identični nizovi otisaka stopala dinosaura pronađeni su u Kamerunu u središnjoj Africi i u Brazilu u Južnoj Americi, razdvojeni udaljenošću većom od 6000 kilometara.
Ove dvije lokacije definiraju jedno od posljednjih mjesta na kojima su dinosauri mogli slobodno prelaziti između kopnenih masa prije nego što se kontinent Gondwana – fragment Pangee – potpuno odvojio, prije nekih 120 miliona godina.
Zajedno postoji više od 260 otisaka stopala koje su ornitopodi, sauropodi i teropodi dinosauri utisnuli u blato riječnih obala preko nečega što je možda bio posljednji kopneni most koji povezuje Afriku s Južnom Amerikom.
"Utvrdili smo da su ovi otisci stopala slični u smislu starosti", kaže paleontolog Louis Jacobs sa Southern Methodist University. "U svom geološkom i tektonskom kontekstu ploča također su bili slični. Što se tiče oblika, gotovo su identični."
Metamorfoza Zemljine kontinentalne konfiguracije nije bila jednokratan događaj, već dug, neprekidan proces koji traje do danas, a kontinenti se nastavljaju polagano pomicati oko svijeta.
Prošle rasporede možemo složiti gledajući značajke kao što su oblici i rasporedi obala, podudaranje planinskih lanaca i vrsta stijena koje su slične na svim kontinentima, pa čak i fosile koji su slični jedni drugima kao što su Jacobs i njegov tim učinili ovdje.
Na temelju dokaza kao što su ovi, naučnici su utvrdili da su se Afrika i Južna Amerika počele razdvajati jedna od druge prije oko 140 miliona godina. U kori su se stvorile pukotine, a jaz između dva dijela Gondvane počeo se širiti. U tim pukotinama magma je tekla odozdo, stvrdnjavajući se u novu koru koja će oblikovati dno Atlantskog okeana. Kako su se dva nova kontinenta nastavljala razdvajati, tačke na kojima su se životinje mogle kretati između njih postajale su sve manje i manje.
"Jedna od najmlađih i najužih geoloških veza između Afrike i Južne Amerike bio je lakat sjeveroistočnog Brazila smješten uz ono što je sada obala Kameruna duž Gvinejskog zaljeva", objašnjava Jacobs. "Dva su kontinenta bila neprekinuta duž tog uskog poteza, tako da su se životinje s obje strane tog spoja potencijalno mogle kretati preko njega."
Kako bi pronašli te tačke prolaza, on i njegovi kolege pažljivo su proučili objavljenu literaturu. Rekonstruirali su razdvajanje kontinenata, opravdavajući tačku povezivanja između Borboreme u Brazilu i Kameruna. Zatim su proučavali tragove dinosaura u obje regije, uspoređujući ih i otkrivši da se podudaraju.
Zbog ove veze, možemo ekstrapolirati da bi druge, možda manje teške životinje mogle slijediti slične staze.
To, kaže tim, znači da su ta dva mjesta formirala ono što su nazvali Borborema-Kamerunski koridor za širenje dinosaura – jedno od posljednjih mjesta gdje su se životinje mogle kretati između kontinenata prije nego što su se potpuno razdvojili.
"Ova studija stavlja tragove dinosaura u kontekst kako bi razjasnila odgovarajući put biogeografske razmjene između onoga što će uskoro (geološki) postati odvojeni kontinenti", pišu istraživači u svom radu.
"Pratili smo otiske stopala dinosaura od vremena kada su utisnuti u mulj duž rijeka i jezera prije više od 120 miliona godina, na lokalitetima koji su izvorno bili susjedni i na jednoj kopnenoj masi, ali udaljeni oko 1000 kilometara. Danas su ta mjesta očuvanja fosila na dva kontinenta odvojeni 6000 kilometara i okeanom."
Rad pod naslovom "Ranokredni koridor širenja dinosaura Borborema-Kamerun" objavljen je u Biltenu prirodoslovnog i naučnog muzeja Novog Meksika, kao posveta pokojnom paleontologu Martinu Lockleyu, koji je bio strastveni proučavatelj tragova dinosaura. Ovaj dokument neće biti dostupan na internetu.
