Hamzi ga Klopp

531

“Nama treba jedan igrač koji zna opucati sa distance, ne zna to Henderson… Dobar je taktički, ali trebao bi na tom mjestu bolji igrač”, pričali su uglas Sanjin Latifić, sarajevska fudbalska hodajuća enciklopedija i glumac Senad Alihodžić, duet koji je sam sebi naslućivao da će se morati zbog Liverpoola početi “pucati” nečim ozbiljnijim, ne daj bože “horsom”, jer su apaurini počeli sve slabije da djeluju nakon prošle turobno-zlokobne, rekordne sezone “Redsa” sa Anfielda.

Zbivalo bi se to, te njihove vrlo minuciozne analize – budući da se radi o dvojici koja znaju šta doručkuje i šta se u kojem momentu po glavi mota Mohamedu Salahu, koliki je raspon zategnutosti noge kod šuteva Oxlade-Chamberlaina, koliko slanine može za užinu pojesti James Milner… – u trenucima zajedničkog uživanja u fudbalu, ‘dbali, tokom mečeva Lige prvaka u sarajevskoj Pivnici i to nakon što bi Liverpool dva-tri dana ranije ponovio neuvjerljivu partiju, pobijedivši već stoti-dvjestoti put ove sezone nekoga ili 1:0, ili 2:1 ispresavijanim, skuckanim pobjedničkim golom datim u rasponu od 88. do 91. minute.

“Previše primamo golova u zadnje vrijeme, a i Salahu se ne igra”, kukali su u nadi da će “kuuk” pomoći da nakon 30 godina titula ponovo stigne na Anfield. To je bio njihov doprinos: potrošeni kilogrami svježih vlastitih živaca i povremeni “kuuk”.

Već 30 godina (dana) evo

Liverpool je posljednju titulu osvojio 28. aprila 1990. na Sanjinov rođendan, pa i to kao da je doprinosilo simbolici, stvaralo njemu pritisak, kao da se sve urotilo samo da njega nervira.

Trideset godina nije malo, to je nečiji život, ili barem pola života, eto nek je i trećina, mada ovdje kod nas u trvoru svakodnevnog stresa, 90 godina može osim kornjače doživjeti tek pokoji insan – pa onda možete zamisliti kako su se svih ovih godina osjećali navijači Liverpoola. Ili još gore bolesnici za Liverpoolom.

Uvjeravao sam nevjerne tome da je gotovo, da se ne sekiraju više, da je logično da će malo popustiti u formi jer su igrači Liverpoola ljudi, nisu mašine, ali da su ukomponovani u stroj koji ove godine jednostavno mora sve da samelje. I da je apsolutni garant tituli baš to – da dobivaju 1:0, pobjeđuju jedva, i da premda tu nema puno lepršavosti, oni bodove, tri po tri, uzimaju bez izuzetka. Tačnije s izuzetkom jednog poraza i dva remija.

Klopp i njegova produžena, od mnogih osporavana, desna ruka na terenu, Jordan Henderson

I rekao sam, također, što se Hendersona tiče, da on nijednoj ekipi, valjda, ne bi bio pojačanje i da je gledljiv i atraktivan poput igranog filma u produkciji RTV Breza, ali i da je to istinski majstor. Nisam imao objašnjenje zašto je majstor osim toga da Klopp nije budala.

Štaviše.

Jurgen Klopp, naizgled zapušten, ali markantnog izgleda, istinski je fudbalski maher, briljantni gospodin, srčani, pasionirani ljubitelj fudbala, proračunati znalac, prijatelj igračima, pragmatični pedagog i šta sve ne. I baš ta čudnovata objedinjenosti raznih premoćnosti Liverpoolu je morala donijeti selameta.

Najbolje što se ikad moglo čuti iz usta na riječima i emocijama poslovično škrtih ultra-mega-hiper trenera sa visokog nivoa čulo se iz Kloppovih.

On nam je tada, prvo prošle sezone prije meča s Napolijem u grupnoj fazi, koji je za Liverpool bio biti ili ne biti (na kraju su postali evropski prvaci), kazao otprilike sljedeće:

“Hoću li biti ljut na igrače ako ne dobijemo Napoli, šta će se desiti, šta će to značiti za ekipu? Neće ništa, značit će da nismo dobili jednu utakmicu (trebala im pobjeda 1:0 ili dva razlike uz primljeni gol) i da ćemo umjesto u Ligi prvaka igrati Evropsku ligu. Ne možemo radi jedne utakmice u kojoj ne uspijemo, poništiti sve dobro što smo do tad radili…”

On je ustvari time dekonstruirao pojam neuspjeha. Ništa nije neuspjeh, jedino su različite konsekvence u odnosu na tri neka moguća ishoda – pobjedu, remi i poraz. Jedino što je on mogao od igrača da traži je da budu na maksimalnom nivou. Ako budu i ako to donese pobjedu, onda će ona prouzrokovati jedno. U suprotnom dovest će do drugog i to je to. Nema tu šta.

Svima nam je isti problem

Drugi istup koji bi nam svima možda mogao poslužiti kao primjer kako bi možda mogli početi razmišljati zbio se početkom pandemije. Konstantno su ga novinari pitali šta misli o koronavirusu.

“Ja vam mogu reći šta mislim o koronavirusu, ali neću jer uopće nije bitno šta ja mislim. Ne znam zbog čega fudbalskog trenera pitaju šta misli o koronavirusu. Ponekad mi se čini da bi svi trebali raditi svoj posao.”

Onda je jedan španski novinar koji ga je pitao da li se boji za sebe i igrače popio životnu lekciju: “Fudbal je samo jedna obična igra. Mi smo svi dio društva i svi podjednako treba da budemo zabrinuti. To je ono što mi se ne sviđa. Ti sjediš ovdje i postavljaš mi ovo pitanje, a doletio si iz Madrida zbog fudbala.

Ti misliš da je fudbal vrijedan toga da odeš na toliki put u ovom trenutku. Eto, takva je situacija. To je naš glavni problem. Mi ne možemo da riješimo ovu situaciju fudbalom. Mi samo igramo i to je naš posao. Tvoj posao je da prenosiš informacije i da budem iskren, nadam da to radiš mnogo bolje nego što postavljaš ovakva pitanja. Prilično me ljuti ovakva situacija, ispada da ja imam problem, koji vi nemate. Svi imamo isti problem u ovom trenutku, svi smo dio jednog društva”, rekao je Klopp i nastavio:

“Nisam u pitanju ja kao menadžer, već kao ljudsko biće. Neke stvari su važnije od fudbala i ako bi nekad toga konačno trebalo da postanemo svjesni, onda je to sada. Potrebno je da pronađemo pravo rješenje za ovaj globalni problem. Ja nisam kompetentan za to, nemam dovoljno znanja. Šta god da odluče oni koji su zaduženi, ja ću poštovati njihove odluke”, zaključila je legenda.

On možda ne bi bio to sve što jeste, i možda mu ne bi bilo dovoljno ni pet godina, koliko je prošlo otkako je prihajao na Anfield, da donese Sanjinu, Senčiju i milionima ostalih navijača Liverpoola titulu da nije totalno pomjeren, neuobičajen tip.

Kloppu je naime vrlo bitno znati kada je rođendan kojem od igrača kako bi im čestitao na taj dan, obično pred saigračima na treningu. Također je informisan o svim ozbiljnim privatnim problemima koji utječu na njegov tim, kao što su porodične bolesti, odnosi u porodici i ostalo.

“Radni je dan u Melwoodu lakoća. Klopp nije samo zainteresiran za nogomet, njegova interesovanja su šarolika, a osim toga ima dva sina koja sve prate po društvenim mrežama i ima dodir sa životom mlađe generacije. Njegov pogled na svijet oblikovan je iskustvenom činjenicom da je postao otac sa 20 godina dok je studirao na univerzitetu, radio u skladištu noću i pokušavao biti igrač. Znači da razgovor za ručkom u Melwoodu nije ograničen samo na fudbal. Novinarima koji su putovali na utakmicu u Minhen dao je listu najboljih Pivnica koje su posjetili. Njegovu uputu su pratili s gotovo vjerskom predanošću”, piše novinar Guardiana koji izbliza prati dešavanja u Liverpoolu.

A Henderson? Što mu je trebao Henderson u svemu? Zato što je u njemu vidio ličnost idealnu za kapitena, osim što je neumoran, nesebičan i požrtvovan veznjak. To je ono što mi kao gledaoci ne vidimo, a trenerima koji drže do sebe itekako je bitno. Henderson je držao svlačionicu upravo onako kako je Kloppu odgovaralo. Zabranio je bilo kakav razgovor o tituli dok se ona ne osvoji. Jordan Henderson je zapravo paradigma transformacije Liverpoola pod vodstvom Nijemca.

Ako vam nekada nije jasno zbog čega neko igra nauštrb nekog drugog koji je vama ili drugima bolji, prisjetite se Kloppa, čovjeka kojem je osim vještine bitan i karakter igrača jer je i sam impozantno karakterističan.

Svim navijačima Liverpoola nek je sretno i berićetno. Zaslužili su konačno da se raduju.