Svijet

Horor u Iranu: Kći prisiljena da pogubi vlastitu majku u barbarskom vješanju

Kći je pogubila vlastitu majku nogom odbacivši stolicu dok je bila obješena u skladu s jednim od najbarbarskijih zakona iranskog režima.

Maryam Karimi osuđena je na smrt jer je ubila svog supruga - koji ju je navodno godinama zlostavljao i odbio joj dati razvod.

Njen otac Ebrahim dao je sve od sebe da riješi problem mirnim putem, ali nije uspio uvjeriti svog tvrdoglavog zeta, pa je pomogao svom maltretiranom djetetu u ubistvu, kažu izvještaji.

Nakon njihovog hapšenja, Maryamina šestogodišnja djevojčica otišla je živjeti s bakom i djedom, koji su joj rekli da je siroče nakon što su oba roditelja umrla prije 13 godina.

Samo nekoliko sedmica prije datuma pogubljenja Maryam i Ebrahima, sada 19-godišnjoj kćeri rečeno je kako je njen otac dočekao kraj.

Dana 22. februara prošle godine, Maryam i Ebrahim su prebačeni na smrtnu kaznu, ali je vješanje odgođeno iz nepoznatih razloga.

Prema iranskom pristupu islamskom pravu, rodbina žrtava ubistva je ta koja odlučuje o kazni za ubicu, a ne država.

Nakon osude, porodice se pitaju žele li osvetu u obliku "qisas" ili "oko za oko", ili ih žele poštedjeti i umjesto toga primiti iznos "krvavine". Oprost je također opcija, koja je iznenađujuće popularna.

Zakon qisas postaje još barbarskiji kada su žrtve u srodstvu ili u braku. U Maryaminom slučaju, jedina osoba koja je mogla donijeti odluku bila je njena kći.

Nekoliko sedmica kasnije, tinejdžerica je odvedena u Centralni zatvor Rasht kako bi izbila stolicu ispod nogu vlastite mame, zbog čega je pala dok je bila obješena o gredu.

Pogubljenje vješanjem u Iranu

Ebrahim je dobio privremenu odgodu, ali su se čuvari pobrinuli da ga isprate ispred "pozornice" gdje se tijelo njegove kćeri još uvijek ljuljalo s vješala.

U junu ove godine Ebrahim je ubijen u istom zatvoru kao i njegova kći.

Iranske grupe za zaštitu ljudskih prava vjeruju da sistem qisas daje iranskim klerikalnim vođama vjerovatnu mogućnost poricanja, dopuštajući im da izbjegnu odgovornost da budu drugi najzloglasniji izvršitelji brutalnih mrtnih kazni, a jedino Kina ima brutalnije godišnje rezultate u tom pogledu.

Također, ovakav način kažnjavanja rađa podmuklo nasilje koje prožima cijelo iransko društvo.

Pogubljenje vješanjem u Iranu

Direktor Iranskog odjela za ljudska prava Mahmood Amiry-Moghaddam podijelio je ovu potresnu priču za The Mirror, dodajući da pravosudni sistem "pretvara" žrtve u krvnike.

Objasnio je: "Važno je ilustrirati do čega vode qise izvan stvarnih pogubljenja.

“Iranski kazneni zakon ne samo da sadrži nehumano kažnjavanje, već također promovira nasilje u društvu.

“U slučajevima ubistva gdje govore o Qisasu, ili 'odmazdi u naturi', ono što zapravo čine je da odgovornost za pogubljenje prebace na pleća porodice žrtve ubistva.

“Dakle, od žrtve se pretvaraju u krvnike.

Pogubljenje vješanjem u Iranu

"Ali onda postaje još brutalnije kada imamo ta ubistva unutar porodica."

Mahmood je objasnio kako režim čeka dok dijete ne napuni 18 godina prije nego što ih pozove da izvrše "nemoguć" zadatak.

Dodao je: "Stavljaju dijete u nemoguću situaciju, govoreći 'majka ti je ubila oca', a ti ćeš odlučiti o njihovoj sudbini."

Iranski klerikalni čelnici hvale "pravo" porodice na odmazdu kao "sveto", rekao je Mahmood, dodajući da se druge građanske slobode, poput slobode izražavanja, rutinski ignoriraju ili potiskuju.

Suci i tužitelji vrše pritisak na porodicu da izaberu krv umjesto drugih opcija, govoreći da je to njihovo pravo i dužnost prema ubijenoj rodbini i Bogu, dodao je.

Mahmood je rekao: "Natjerani su da se osjećaju krivima ako ne traže odmazdu. To se radi pomoću psihološkog pritiska, tako da je to na vrlo suptilan način."

Ali usprkos tim suptilnim pritiscima većina svakodnevnih Iranaca odlučuje poštedjeti živote onih koji su im otrgli njihove voljene.

"Broj ljudi koji izaberu, znate, krvavi novac ili oprost, umjesto smrtne kazne mnogo je veći od onih koji traže vješanje", dodao je Mahmood.

“Prošle godine bilo je više od 700 slučajeva u kojima su tužitelji ili oprostili, ili rekli ne toj kazni i otišli u krvavinu.

"Mislim da je broj stvarnih slučajeva pogubljenja bio ispod 200."

Rekao je: "Unatoč 40 godina promocije nasilja kroz smrtnu kaznu, sve je veći broj ljudi koji im kažu ne - čak i kada se radi o članovima njihove porodice."