Magazin

“Imala sam 13 mjeseci kad mi je otac ubio majku, a moja rana još uvijek krvari”

Rana za mojom majkom, koju je otac ubio kada sam imala samo trinaest mjeseci i dalje krvari, i nikada se ne mogu pomiriti sa činjenicom da je zvjerski ubijena na svom radnom mjestu u “Beograđanki” iz patološke ljubomore.

Ovim riječima, započela je svoju bolnu ispovijest za Nova.rs B. K. rođena Beograđanka, koja sada živi u Čačku.

„Najžalosnije, pored toga što nje nema, je to što imamo samo jednu zajedničku fotografiju koju čuvam kao najveće blago u svom životu“, priča, kako sebe predstavlja, ova skoro pedesetogodišnjakinja, dodajući da ju je ova tragedija osakatila za cijeli život.

Prema njenim riječima, roditelji su joj živjeli u Beogradu, gdje je i ona rođena, ali su je kao malu ostavili kod bake i deke u jednom čačanskom selu, jer je porodiljsko bolovanje bilo kraće sedamdesetih godina prošlog vijeka.

„Oboje su bili visokoobrazovani ljudi, zaposleni u Narodnoj banci Srbije i imali su priliku da vode bezbrižan život, ali očeva, (ne volim tako ni da ga zovem) patološka ljubomora je bila jača od želje da ima normalnu porodicu“, nastavlja svoju priču B.K.

B.K. kaže da su, prema priči  bake i deke, nesuglasice među njima počele čim su je, kao malu bebu, ostavili kod očevih roditelja koji su bili divni ljudi i nikada se nisu pomirili sa zločinom svog sina.

„Ona je morala da stigne kući sa posla za tačno onoliko vremena koliko joj je trebalo od stana do radnog mjesta. Ukoliko bi zakasnila slijedila bi svađa, a potom i šamaranje. Zbog toga je mama čak podnijela i tužbu za razvod braka i u jednom momentu otišla od njega“, nastavlja ona svoju ispovijest . Da bi bila sigurnija, od posla do tog drugog mjesta stanovanja često je pratio brat ili stric, jer su prijetnje bile svakodnevne, uglavnom telefonskim putem, dodaje B.K.

„Kako su mi ispričali baba i deda, u jednom momentu se on primirio, i ništa nije naslućivalo da će je ubiti. Međutim, pokušavao je da je ubijedi da se vrati, navodno zbog mene. Ona je, vjerovatno u nekom trenutku slabosti, i želje za mnom pristala. Ali kada nije došla te nedjelje u selo da me uzmu od očevih roditelja on je poludio“, navodi naša sagovornica. Odjurio je za Beograd kao pomahnitao, napominje ona.

„Tog 1. marta 1976. godine je dijelio plate zaposlenima u NBS, budući da je bio glavni blagajnik u toj instituciji. Mama je radila na desetom spratu Beograđanke, gdje je, također, trebalo da radnicima uruči lične dohotke. Po priči mojih srodnika, pozvao ju je u hodnik da porazgovaraju i, vjerovatno nakon svađe, zadao joj sedamnaest uboda nožem od kojih je na licu mjesta preminula“, kroz suze priča B.K.

Kako je saznala istinu

„Kada sam napunila tri ili četiri godine, pitala sam stalno babu i dedu šta je sa mojim roditeljima. Govorili su mi da je mama nastradala u saobraćajnoj nesreći, a otac radi negdje u drugom gradu. Ispod salaša ( mjesta gdje se odlaže kukuruz) je stajao „fićo“, kojeg je ona vozila. Bio je čitav, pa mi je sve to djelovalo malo čudno. Ali, dijete kao dijete. Ne može da razumije u tim godinama mnoge stvari, kao kad odraste. Taj auto je prodat i završilo se na tome“, nastavlja svoju priču B.K.

Kako napominje, bila je veoma radoznala djevojčica, i stalno ju je kopkalo šta stoji u jednom velikom kariranom koferu u ormaru jedne sobe.

„Mislim da sam bila petogodišnjakinja kada sam pokušala da ga otvorim. Ali prije toga, moram da napomenem, baka i deka su me učili svemu i svačemu. Znala sam da pišem i čitam, čak i latinicu. Utkali su mnogo ljubavi u mene i vaspitavali u patrijahalnom duhu. Sjećam se da su otišli u njivu, jer su gajili povrće pored Morave i došao je trenutak da ja „otkrijem tajne kariranog kofera“. Otvorila sam ga i u njemu je bilo puno fotografija, čak i sa svadbe mojih roditelja. Gledala sam i plakala, jer niko od njih nije bio pored mene, a nisam znala šta je razlog. U jednom momentu sam uzela žutu kartonsku fasciklu da prelistam. Uslijedio je šok. Vidjela sam naslov u „Dugi“ – „I žene ubijaju, zar ne““, kaže B.K i dodaje:

Kada sam počela da čitam članak shvatila sam da se radi o mojoj mami i počela sam da kukam i plačem. Jurila sam po dvorištu, dok me moja prabaka nije stigla i odvela kod nje. Ali me nije smirila, iako je na sve načine pokušavala. Bila sam, tada, bijesna i na babu i dedu, jer su skrivali istinu od mene, ali sam kasnije shvatila da su samo željeli da me zaštite preranog bola zbog moje mame“, navodi B.K.

Prema njenim riječima, danima je plakala i nije odlazila u babinu i dedinu kuću, već je bila sa prababom u njenom stambenom objektu koji je bio u istom dvorištu. Nakon desetak dana su je nekako smirili i ispričali istinu.

„Taj bol ne može riječima da se opiše. Razmišljala sam kako nikada neću moći da je zagrlim, poljubim… Ni ona mene. Ta tuga koja razdara dušu i dan danas je svakodnevno prisutna, iako sam ostvarena i kao majka, a imam i dvoje unučića. Sećam se samo koliko puta mi je mama „dolazila u snove“ i donosila smoki „Štark“ crveni koji obožavam da jedem. Najteže je bilo kada sam krenula u školu, budući da sam imala utisak da me svi sa sažaljenjem gledaju. Onda se, u jednom momentu, kada sam slučajno nagazila drugaricu iz komšiluka u autobusu i izvinila joj se, a ona mi rekla da nije imao ko da me vaspita u meni rodio inat“.

B.K otkriva da je u tom trenutku u njoj proradio inat.

„Riješila sam da budem najbolja iz inata. Uspjela sam da budem đak generacije i odlična u daljem školovanju, ali to nije, niti će ikada nadomjestiti, metaforički rečeno, litre i litre krvi koji i dalje iz mog srca i te moje rane teku za mojom majkom. Prosto i sada dok vam ovo govorim osećam fizički bol za njom“, zaključila je ispovijest za Nova.rs ova Čačanka.

Inače, njen otac je osuđen za ovaj zločinački čin na četrnaest godina zatvora, ali je zbog dobrog vladanja i ranijih benefita pušten na slobodu osam godina kasnije.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare