Majci su se tresle ruke kada je počela pisati po tijelu svoje dvogodišnje kćerke. Toliko je drhtala da iz prvog pokušaja nije mogla tačno napisati, iako je informacija bila vrlo jednostavna: ime njene kćerke, Vira, zajedno s datumom rođenja i njihovim porodičnim telefonskim brojevima.
"Mislila sam da bi Vira mogla otkriti ko je, ako moj suprug i ja umremo", prisjetila se majka Oleksandra Makovij za New York Times.
Za Viru, koja je stajala u peleni u njihovoj kući u Kijevu, natpis na leđima bio je igra. Nije znala da je bombardovanje počelo.
Očajnički pokušaj gospođe Makovij da spasi svoju kćerku ako ostane siroče, dok je porodica pokušavala pobjeći iz ukrajinskog glavnog grada tokom ruske invazije, postao je mučan simbol tjeskobe ukrajinskih roditelja.
Fotografija Virinih leđa koju je Oleksandra Makovij podijelila na Instagramu viđena je stotine hiljada puta, nakon što su je objavili ukrajinski novinari i državni zvaničnici. Poruke podrške stizale su od ljudi iz cijelog svijeta - mnogi ukrajinski roditelji rekli su da su uradili slično kao Oleksandra Makovij, a drugi su sliku na društvenim mrežama pretvorili u umjetnost, odajući počast nevinosti žrtava.
Predsjednik Volodimir Zelenskij direktno se osvrnuo na ono šta prolaze roditelji, poput Makovij, u svom govoru u španskom parlamentu prošle sedmice.
“Zamislite samo ovo: majke u Ukrajini pišu na leđima svoje male djece”, rekao je, dodajući da Rusija uništava “svaku osnovu normalnog života”.
Široki doseg fotografije natjerao je neke ljude, posebno na Twitteru, da optuže Oleksandru Makovij da je inscenirala trenutak. No, rekla je da je podijelila fotografiju jer je željela da ljudi koji je prate na društvenim mrežama vide kroz kakvo "ludilo" prolaze ukrajinski roditelji.
Početak ruske invazije 24. februara ostavio je Oleksandru Makovij u šoku. Opisala je porodičnu svakodnevicu kao ružan san i prisjetila se pokušaja igranja s Virom uz zvuk bombi u daljini.
Ali Makovij, 33-godišnja slikarica koja je rođena i odrasla u Kijevu, također je bila svjesna da otok na kojem su živjeli uz rijeku Dnjepar nije imao podzemno sklonište. Vizije užasa koje su ruske snage napravile u sirijskom gradu Alepu, bljesnule su joj u mislima.
Porodica se spakovala i te noći odvezla iz glavnog grada.
Prije nego što su otišli, Makovij je napisala Virine podatke na leđima. Virina dob i nesposobnost da razumije situaciju bili su blagoslov, rekla jenovinarima. Dijete je naslijedilo ljubav prema umjetnosti - voljela je crtati po vlastitom tijelu - i nije imala pojma o težini onoga što joj je majka ispisala.
Ipak, Oleksandru Makovij su na putu prema zapadu rasplakale molbe njene kćerke da ode kući i vidi svoju baku, koja joj je dala medvjedića kojeg su ponijeli sa sobom, a iz Ukrajine je izašla tek kasnije.
Makovij, koja nije mogla spavati niti jesti sve dok ne pređu granicu s Moldavijom, nije htjela lagati. "Ne možemo sada kući", rekla je kćerki.
Porodica je na kraju stigla u jedno selo na jugu Francuske, gdje je našla utočište. Oleksandra Makovij je u telefonskom razgovoru za NYT rekla da misli da bi se, da se dogodilo najgore, Vira mogla barem osvrnuti na mamin Instagram, pun svakodnevnih trenutaka iz njihovog života prije rata, i vidjeti da je bila okružena ljubavlju.
Sa njihovog dramatičnog putovanja, Vira ipak ima i podsjetnike na tu ljubav - nekoliko volontera na njihovoj ruti darivalo joj je plišane medvjediće. Uz medvjedića od svoje bake, koji putuje iz Poljske kako bi se ponovno sastao s njom, skupila je malu kolekciju.
