Kultura

Intervju| Izudin Bajrović za Raport: Najskuplja riječ u Bosni je mir. Imamo nesreću da živimo s idiotima koji vode ovu državu

Komedija bh. reditelja Danisa Tanovića “Deset u pola”, čijom je svjetskom premijerom otvoren 27. Sarajevo Film Festival, počinje prikazivanje u kinima kako u BiH, tako i u zemljama regije i većim evropskim gradovima od 2. decembra.

Glavni ulogu u filmu tumače Branko Đurić Đuro i Izudin Bajrović. O tome kakve reakcije publike očekuje za Raport govori Izudin Bajrović, poznati bh. glumac.

Nadam se pozitivnim reakcijama

Između ostalog, on je govorio i o svim detaljima snimanja filma „Quo vadis, Aida?“ kao i koliko je i zbog čega je zapostavljena kultura u našoj zemlji.

Na samom početku razgovora za Raport je kazao kako je lijepo što će konačno publika imati priliku da pogleda film, ali da smatra da je prema njegovom mišljenju napravljena velika pauza od premijera na Sarajevo Fim Festivalu do distribucije.

"Nadam se da će se publika zainteresovati za taj film. Radi se o jednoj autentičnoj sarajevskoj priči koja je komedija, a ne urnebesna. Izaziva osmijeh na licu od početka do kraja filma. Sa nestrpljenjem očekujem kako će film primiti prije svega naša publika, a nakon toga kako će ići u regionu. Imamo priliku da budemo prisutni u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu i u Banjoj Luci. Nadam se da će reakcije biti pozitivne", istaknuo je Bajrović.

Izudin Bajrović: Glavna uloga u filmu "Deset u pola"

Mnogi su naveli da će biti problem da lokalna priča komunicira sa ljudima koji nisu iz Sarajeva. Mislite li da će publika shvatiti sarajevski humor u filmu?

Nedoumica je bila da li će lokalna priča moći da komunicira sa ljudima koji nisu iz Sarajeva, koji ne znaju gdje su Pofalići, a gdje je Ilidža. Mislim da to nisu tako bitne stvari. Humor, ako je dobar i kvalitetan, svjedno je gdje je nastao i koja publika ga gleda. Ono što je dobra komedija u Kini, bit će smiješeno i nama u Sarajevu. S druge strane, mislim da se mi svi preko tog lokalnog dotaknemo nekih stvari, prije svega odnosa među ljudima, problemima koje nosimo sa sobom i to je prepoznatljivo bilo gdje. Mislim da reakcije kakve su bile u Sarajevu će biti otprilike istog intenziteta i u Zagrebu, Beogradu...

Napravili smo kvalitetan film

Moram da se osvrnem i film "Quo vadis, Aida?". Film je bio nominiran za Oscara, jeste li očekivali ovaj veliki uspjeh?

Prvo, kada smo krenuli rad na tom filmu nismo razmišljali kakav će on uspjeh imati. Nama je, kao i obično kada radimo svoj posao, glavni cilj da napravimo kvalitetan film i dostojan te teme kojom se bavi. Koliko uopće film može da bude dostajan te teme i koliko jedan film može da obuhvati sveukupnu tragediju onoga što se desilo u Srebrenici, tih dana u julu 1995. godine. Jedino prema tome smo imali osjećaj odgovornosti, dužnosti, obaveze. Sve nakon toga što je uslijedilo značilo je da smo uspjeli da uradimo ono do čega nam je bilo stalo. Na jedan kvalitetan, filmski način, uspjeli smo da predstavimo donekle dimenziju tragedije koja je zadesila naš narod.

S druge strane, kada pogledam sa distance lijepo je što je svijet prepoznao i umjetnički kvalitet filma i težinu priče koja je već u svjetskim razmjerama stara. Kada kažem stara, mislim da se jako se puno drugih tragedija dogodilo širom svijeta nakon toga. Na kraju krajeva, to je jedno podsjećanje i naš pokušaj da se stvari ne zaborave. Stvari koje su nama bitne, a koje se ipak na kraju krajeva tiču čitavog čovječanstva. Svima se može desiti neka takva ili slična tragedija. Sretan što sam bio dio tog filma i sretan što je film doživio ovaj veliki uspjeh.

Izudin Bajrović na snimanju filma „Quo vadis, Aida?“

Jednom prilikom ste kazali da je bilo jako teško snimanje filma. Možete li nam otkriti neke detalje snimanja i kako gledate sada iz ove perspektive na taj period?

Sve se nesvjesno desilo. Film je nastao u posljedni čas, i to prije svega što se desilo sa koronavirusom. Da su producenti odustali zbog nekih sitnica, da su rekli, pomjerit će se film za proljeće sljedeće godine, vjerovatno da tog filma nikada ne bi došlo. Nakon toga je krenula korona i evo dvije godine nas ne popušta. Film je sniman dva mjeseca, u Stocu i u Mostaru, i to u vrlo teškim uslovima. Prvo smo se smrzavali u nekim prašnjavim hangarima, a onda smo na nekih 40 stepeni snimali na heliodromu kraj Mostara, na otvorenom.

Vrlo fizički zahtjevan film, pogotovo za koleginicu Jasnu Đuričić koja je snimala 40 dana, ali ona kao snažna žena, dobro je podnijela. Svaka čast i za ostatak ekipe ali i za statiste koji su pomogli pri nastajanju film. Svako malo su se onesvješćivali i svako malo je morala intervenisati hitna pomoć i ljude priključivati na infuziju, dozivati ih. Međutim, niko se nije žalio. Ja sam u isto vrijeme snimao seriju "Novine" u Rijeci, pa sam trčao iz Stoca u Rijeku i nazad. Ali niko nije ni u jednom trenutku pomislio da se požali zbog tih uslova. I sada se vraćam na onaj osjećaj odgovornosti, koji je bio jači od svih napora koje smo morali uložiti.

Koliko para, toliko muzike

Ne mogu, a da se ne osvrnem i na promocije filma "Toma" i "Južni vjetar". Velika svota novca se uložila u promociju ovih komercijalnih filmova. Šta mislite zbog čega u BiH nema takve promocije te šta je ključni problem?

Kada govorimo o filmskoj i televizijskoj industriji, onda je Beograd u mnogo boljem položaju. Beograd mnogo više ulaže. Oni snimaju 20 komercijalnih serija, na desetke filmova, mnogo komercijalno pristupaju toj temi. Njihov PR je mnogo jači. Kada god ste u tome periodu otvorili neki portal ili društvenu mrežu, mogli ste da vidite veliki broj članaka. Ne govorim to u negativnom kontekstu, nego ulaganje u promaciju je puno veće. Mislim da se to ne može porediti sa nama.

Kod nas filmovi nastanu sporadično, bez toga da možemo uopće govoriti o industriji. Produkcija u smislu igranih serija gotovo kao da ne postoji, u posljednje vrijeme. Evo sada, čini mi se da je i kod nas uložen neki novac i počinje se snimati. Uskoro će Danis Tanović krenuti sa snimanjem serije od pet epizoda. Presretan sam što se i kod nas počinje shvatati koliko je ta vrsta promocije, zapravo promocija društva, naroda, države i da je jako bitna. Srbija je to davno shvatila i ne žale sredstva jer se ta sredstva se vrate. Pa i za film „Quo vadis, Aida?“ nije bila nikakva agresivna kampanja, više se to radilo onako na prijateljskim osnovama da neko promoviše i da se nađu sredstva da se za film uopće čuje. Koliko para, toliko muzike. Mislim da bi mogli biti malo agresivniji u tom PR smislu.

U Bosni i Hercegovini se u posljednje vrijeme dešava dosta loših stvari, zvecka se oružjem. Je li nam kultura zapostavljena? Čega nam najviše nedostaje?

Naše filmove, prije svega tretiramo kao umjetnička djela, a ne kao komercijalne proizvode. Kada bismo shvatili koliko taj industrija zapošljava ljudi, možda bismo i mi drugačije radili. E, sada, što mi imamo nesreću da je naša država složena i to što neki tu složenost zloupotrebljavaju... Mi evo i sada vidimo do koje mjere je zloupotrebljavaju. Ljudi panično razmišljaju, pitaju hoće li biti rata, trebamo li bježati, šta da radimo, hoćemo li kopati zemunice da se imamo gdje sakriti. Što imamo nesreću da živimo u takvoj državi sa idiotima koji je vode, to je već neka druga priča.

Nije slučajno nastala izreka "mirna Bosna". Najskuplja riječ u Bosni je uvijek mir i ne treba da nas čudi što smo sada u tako nemirnom vremenu, jer očigledno je Bosna vrlo često u vrlo nemirnom vremenu. Svašta treba učiniti da bi Bosna bila mirna. Ali, evo valja nam živjeti u ovoj Bosni i valja je voljeti. Zato što je volimo treba da se potrudimo da više radimo pa i na tom kulturnom planu. Treba Bosna da ostane, ona jeste postala ali da ostane prepoznatljiva i u filmskom svijetu, pozorišnom, likovnoj umjetnosti... Mi ne smijemo postati mračni vilajet u kojem se ništa ne dešava kvalitetno, ništa pozitivno.