Ljudi nad kojima su vršeni eksperimenti u zatvoru Holmesburg bili su podvrgnuti praktički svim oblicima eksperimentiranja. Lijekovi koji mijenjaju um, kozmetika, virusi i hemijsko ratovanje bili su na stolu kada su u pitanju eksperimenti na ljudima u Holmesburgu. Ljudi s kojima se eksperimentiralo u zatvoru imali su vrlo malo izbora ili djelovanja po tom pitanju. Biti zamorac značilo je zaraditi više novca nego što je inače moguće, a kako su ljekari davali malo ili nimalo informacija o učincima eksperimenata, niko nije mogao donijeti informiranu odluku.
Eksperimenti u zatvoru Holmesburg trajali su od 1951. do 1974., završivši nakon što se javno mnijenje počelo okretati prema ideji eksperimentiranja na zatvorenim ljudima nakon Kongresnog saslušanja o eksperimentima na ljudima 1973., ali šteta je već bila učinjena i mnogi su se našli suočeni s doživotnim zdravstvenim problemima zbog pokusa kojima su bili podvrgnuti u zatvoru Holmesburg.
Jedna od užasnijih stvari vezanih uz pokuse u zatvoru Holmesburg jest činjenica da ljekar koji je započeo i vodio studije nikada nije vidio ništa loše u onome što je radio. Tokom svog života branio je svoje postupke i branio se za konceptom informiranog pristanka. Nažalost, samo zato što je informirani pristanak postao rašireniji ne znači da se zatvoreni ljudi još uvijek ne iskorištavaju. Ovo su neki jezivi detalji o eksperimentima na ljudima u zatvoru Holmesburg.
Šta je bio zatvor u Holmesburgu?
Zatvor Holmesburg u Philadelphiji, Pennsylvania, prvobitno je izgrađen 1896. da služi kao okružni zatvor zbog prenapučenosti zatvora Moyamensing u Philadelphiji. Dizajniran s istim rasporedom kao i East State Penitentiary, temeljni mentalitet zatvora bio je "odvojeni kazneni prostor".
Prema Hidden Cityju, do 1920-ih Holmesburg je već imao ozloglašenu reputaciju brutalnosti. Zatvorenici su držani u samicama i dozvoljeno im je samo 20 minuta tjelovježbe dnevno. Godine 1922. Evening Public Ledger opisao je zatvor Holmesburg kao "najgori zatvor u Sjedinjenim Državama".
Zatvor Holmesburg dospio je na naslovnice 1938. godine kada su četvero ljudi koji su bili tamo zatvoreni nasmrt pečeni u malom betonskom izolacijskom bloku koji se koristio za kažnjavanje poznatom kao Klondike. Philadelphia Inquirer izvještava da su 20. augusta 1938. 23 osobe bile zatvorene u Klondikeu kao odgovor na štrajk glađu u kojem je sudjelovala polovica svih zatvorenika. Kako su temperature unutar Klondikea porasle na gotovo 200 stepeni, do ponedjeljka ujutro mnogi od muškarci su bili bez svijesti, a četvorica su bila mrtva, piše Grunge.
Zatvor Holmesburg zatvoren je 1995., ali Abandoned America piše da je, dok je bio otvoren, dobio nadimak "Terrordome" (Dom terora).
Hektari kože
Godine 1951. dr. Albert Kligman radio je kao profesor dermatologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Pennsylvaniji kada su ga zatvorski službenici u zatvoru Holmesburg zamolili da ispita izbijanje epidemije atletskog stopala u zatvoru. Prema Ampersandu, Kligman je već bio poznat po svojim istraživanjima lišajeva, koji je biološki srodnik gljivice atletskog stopala tinea pedis.
Kada je stigao, Kligmanovu pažnju privuklo je nešto drugo osim atletskog stopala koje je trebao pregledavati. Muzej Mutter piše da je Kligman kasnije novinaru novina iz Philadelphije rekao da su "sve što sam vidio ispred sebe bili hektari kože. Bilo je to kao da farmer prvi put vidi polje." Kligman je također opisao zatvor kao "'antropoidnu koloniju, uglavnom zdravu' u uvjetima savršene kontrole," prema "Acres of Skin" Allena M. Hornbluma.
Nije dugo trebalo Kligmanu da otvori ordinaciju u zatvoru Holmesburg. Godine 1968. Kligman je otkrio "počeo sam redovito odlaziti u zatvor, iako nisam imao dopuštenje. Prošle su godine prije nego što su vlasti saznale da provodim razne studije na zatvorenicima dobrovoljcima. Stvari su tada bile jednostavnije. Informirani pristanak bio je nečuven. Niko me nije pitao šta radim. Bilo je to divno vrijeme", piše The Baltimore Sun.
Većinski crno stanovništvo
Kad su eksperimenti tek započeli, plata je bila oko 5 dolara po testu i za mnoge zatvorene ljude nije bilo drugog načina da zarade toliki novac. U početku bi zatvoreni crnci protestovali što su "samo bijelci bili na testovima i oni dobijaju sav novac, a mi ništa", prema "Acres of Skin". Oni koji su provodili pokuse na ljudima uvjeravali su zatvorenike da neće biti diskriminacije u testiranju i da je svako dobrodošao sudjelovati, ali "godinama su kružile optužbe da su crni zatvorenici bili upućivani na manje poželjne testove s nižom platom".
Kad su 1950-ih u zatvoru Holmesburg započeli eksperimenti na ljudima, zatvoreni crnci bili su odvojeni u dva ćelijska bloka od ukupno deset. Do sredine 1950-ih, zatvoreni crnci držani su po tri u ćeliji u tri ćelijska bloka i činili su blizu 50% zatvorske populacije. U vrijeme kada su eksperimenti navodno završili 1974., crnci su činili gotovo 85% zatvora Holmesburg. Najmanje 75% stanovništva u Holmesburgu učestvovalo je u eksperimentima na ljudima.
Boston College Law Review primjećuje da većina ljudi zatvorenih u Holmesburgu još nije bila osuđena za zločin. "Više od polovice zatvorenika u zatvorima u Philadelphiji u to su vrijeme bili pojedinci koji su čekali suđenje ili pokušavali platiti jamčevinu", objasnio je Boston College Law Review.
Testovi zakrpama
Na ljudima zatvorenim u zatvoru Holmesburg rađeno je mnogo različitih vrsta eksperimenata, ali najčešći testovi bili su testovi zakrpama. Baltimore Sun piše da su testovi zakrpama uključivali odvajanje dijelova leđa osobe pomoću bolničke trake, nanošenje losiona na svaki kvadrat, a zatim nanošenje topline iz lampe za sunčanje. "Liječnici su provjeravali ljuštenje kože, peckanje i mjehuriće na različitim temperaturama", piše The Baltimore Sun.
Prema "Acres of Skin", test zakrpe bio je prvi test kojem je podvrgnut Withers Ponton (ponekad pisan kao Withers Pond). Rekao je da ga je to "skoro ubilo da je bilo tako bolno. Skoro sam prošao kroz zid. Stavili su mi flaster na leđa koji je pokrivao veliko područje. Bio je to test od 10 dana i nisam se smio tuširati ."
I zatvorenici i stražari u zatvoru Holmesburg tvrdili su da je moguće prepoznati nekoga ko je bio zatvoren u Holmesburgu "prema karakterističnim ožiljcima od opeklina kože i testovima flastera." Jedan je čuvar opisao zatvorene ljude kao da su izgledali kao zebre kada su zakrpe skinute.
Ron Keenan, koji je sada zatvoren u zatvoru Graterford nakon što je proveo 34 mjeseca u Holmesburgu kasnih 1960-ih, izjavio je da "izgledao kao šahovnica s mrljama i promjenom boje kože na mojim rukama, leđima i prsima."
Dermatološko testiranje
Neki od pokusa na ljudima provedenih u zatvoru Holmesburg bile su dermatološke studije. Losioni poput krema za kožu, hidratantnih krema i losiona za sunčanje testirani su na zatvorenim ljudima, navodi The Baltimore Sun, uz pudere za stopala, dezodoranse, deterdžente i boje za kosu. "Acres of Skin" piše da su čak i tekuće kapi za oči i paste za zube testirane na zatvorenicima. Iako su se neki od testova u to vrijeme činili benignima, često su uključivali druge bolne postupke, poput biopsije.
Ponekad bi se provodili eksperimenti na zatvorenim ljudima koji nisu uključivali dermatološke proizvode, ali su bili usmjereni na istraživanje dermatoloških proizvoda. Philadelphia Inquirer izvještava da je 2022. godine otkriveno da je Johnson & Johnson financirao eksperiment u zatvoru Holmesburg gdje je zatvorenim ljudima ubrizgavan azbest "kako bi kompanija mogla uporediti njegov učinak na njihovu kožu s onim talka, ključne komponente u kompanijinom legendarnom puderu za bebe." Johnson & Johnson također je financirao niz drugih eksperimenata u zatvoru Holmesburg, uključujući testiranje pasta za zube i vodica za ispiranje usta na toksičnost i studiju zacjeljivanja rana kojom su testirani zavoji za rane.
U jednom trenutku, Withers Pond je također bio podvrgnut nečemu što se zove test gazom, koji uključuje ljekare koji mu naprave dva reza od 1 inča na donjem dijelu leđa, umetnu jastučiće gaze u rane i zašiju ranu. Jedna od gaza uklonjena je 10 dana nakon umetanja, a druga 20 dana nakon umetanja, prema "Acres of Skin".
Testiranje hemijskog oružja
U 1960-ima, Kligman i Univerzitet Pennsylvania sklopili su ugovor vrijedan 10.000 dolara s kompanijom Dow Chemical za studiju testiranja dioksina na ljudima zatvorenima u zatvoru Holmesburg. New York Times izvještava da je Dow Chemical naručio testove nakon što je 49 zaposlenika u njihovoj tvornici herbicida u Midlandu, Michigan, razvilo kloraknu.
Jedan od testova provedenih 1966. uključivao je stavljanje 0,2 do 16 mikrograma dioksina, koji se koristi za izradu Agent Orangea i drugih herbicida, na čelo 60 zatvorenika. Međutim, niko nije pretrpio nikakve reakcije. Sljedeće godine Kligman je povećao dozu 468 puta i nanosio 7500 mikrograma na kožu 10 zatvorenika svaki drugi dan tokom mjesec dana.
Osam ljudi završilo je s lezijama od akni, a tri su osobe vidjele kako im se lezije pretvaraju u upaljene mjehuriće. Ovim je lezijama trebalo do sedam mjeseci da zacijele, a Kligman je također navodno inzistirao da se "nikakvi napori ne bi trebali ulagati u ubrzavanje zacjeljivanja aktivnim liječenjem", prema "Acres of Skin".
Čak su i naučnici Dow-a bili "prilično iznenađeni" kada su saznali za povećanje doze i to je u konačnici odigralo ulogu u Dow Chemical-ovoj odluci da prekine svoj odnos s Kligmanom.
Medicinsko testiranje
Zatvorenici u zatvoru Holmesburg također su bili podvrgnuti medicinskim eksperimentima. U "Sentenced to Science" Allen M. Hornblum piše da su brojni ljudi dobili vakcine protiv virusa herpesa, vakcinije i bradavica. Jedan eksperiment koji je uključivao viruse bradavica, herpes simplex i herpes zoster bio je rezerviran za "zdrave, obojene, muške dobrovoljce", dok je drugi eksperiment zahtijevao "10 zdravih bijelih subjekata".
"Acres of Skin" priznaje da je Kligman također napravio niz eksperimenata s lišajevima. Jedan je uključivao nanošenje "ogromnih količina gljivica" na ljudska stopala, a neki su morali neprestano nositi čizme sedam dana nakon zaraze. Kligman je navodno primijetio da ga je to što je mogao eksperimentirati u zatvoru dovelo do novootkrivenog razumijevanja za lišajeve.
Farmaceutske kompanije također bi testirale svoje nove lijekove na zatvorenicima. FDA je zahtijevala trofazni proces testiranja, a zatvoreni ljudi "činili su gotovo 100% eksperimentalne populacije prve faze u cijeloj zemlji". Bilo je i testova usporedivih s CIA-inim MK ULTRA. Nije jasno jesu li ljudima stvarno davali LSD, ali lijekovi koji mijenjaju um više su puta testirani na zatvorenim ljudima. Ti su se eksperimenti često održavali u zasebnim prikolicama i bili su povezani s američkom vojskom.
Posao iskorištavanja
Dow Chemical i Johnson & Johnson nisu bile jedine kompanije koje su iskorištavale ljude zatvorene u zatvoru Holmesburg. Deseci kompanija iskoristili su prednost, a nisu to bile samo kozmetičke kompanije. Farmaceutske kompanije poput Pfizera, Mercka, Hoffman-Larouchea i Kline & Frencha posegnule su za zatvorom Holmesburg kako bi za njih proveli pokuse, piše "Acres of Skin".
Čak su i R. J. Reynolds Tobacco i američka vojska sponzorirali niz eksperimenata. Alliance For Human Research Protection objašnjava da je jedan eksperiment koji je financirala vojska uključivao "učinke otrovnih para na kožu", a Kligman ga je opravdao tvrdnjom da je "ovo program za nacionalnu odbranu". Mnogi eksperimenti koje je financirala američka vojska bili su slični onima koje je vojska provodila na vojnicima u Edgewood Arsenalu.
Prema Etičkim razmatranjima za istraživanja koja uključuju zatvorenike, između 1962. i 1966. najmanje 33 farmaceutske kompanije testirale su do 153 eksperimentalna lijeka u zatvoru Holmesburg.
Dr. A. Bernard Ackerman, dermatolog koji je radio u Holmesburgu tokom 1960-ih, izjavio je da je "ono što je počelo kao naučno istraživanje postalo čisti biznis", prema The New York Timesu.
Slabe naknade
S obzirom na to da je zatvorena osoba koja radi u zatvoru Holmesburg mogla zaraditi samo oko 20 centi dnevno, novac ponuđen u zamjenu za eksperimentiranje s ljudima bio je nevjerovatno primamljiv. Ovisno o testu, zatvoreni ljudi mogu zaraditi između 10 i 300 dolara po testu. "Acres of Skin" objašnjava da je u jednom trenutku američka vojska financirala eksperiment koji je plaćen između 1000 i 1500 dolara.
Al Zabala, koji je bio zatvoren u Holmesburgu tijekom 1960-ih, prisjeća se da su "tri ili četiri testa odjednom mogla značiti stvarno laku zaradu. Testovi pudera za stopala i dezodoransi donijeli bi vam 100 dolara mjesečno, a kreme za ruke dolar dnevno. Mogli biste zarađivati 300 do 400 dolara mjesečno." Za test flastera na leđima, Withers Ponton je dobio 10 ili 15 dolara. Kao što primjećuje Boston College Law Review, budući da su mnogi ljudi zatvoreni u Holmesburgu pokušavali platiti jamčevinu, "bio im je toliko očajnički potreban novac da su se u gomilama prijavili za Kligmanove eksperimente".
Iako su ti ljudi tehnički dobijali naknadu, informiranog pristanka bilo je malo ili nimalo. To je prepoznalo čak i zatvorsko osoblje. Penzionisani kapetan Alex Gougnin prisjetio se da "zatvorenici nisu znali čemu su bili izloženi. I voditelji testiranja nisu to rekli zatvorenicima." Svi obrasci pristanka koje su ljudi zatvoreni u Holmesburgu na kraju potpisali bili bi ispunjeni tehničkom retorikom koja je gotovo namjerno zamagljivala prirodu eksperimenata i malo je njih razumjelo šta potpisuju.
Trajna oštećenja
Unatoč činjenici da su Kligman i drugi ljekari koji su eksperimentirali na zatvorenim ljudima u Holmesburgu inzistirali da neće biti dugoročnih učinaka eksperimenata, mnogi ljudi prijavljuju trajnu štetu od sudjelovanja. U svom svjedočenju pred pododborom za kaznena djela i popravne kazne Predstavničkog doma Kongresa Pennsylvanije, Joseph Smith navodi da mu je koža i dalje bezbojna i neosjetljiva na dodir na mjestima gdje je primijenjen test flastera na njegovim rukama, nogama i leđima. Zubi su mu također počeli ispadati 1969. godine, a gubitak zuba pripisuje testu zubne paste iz Holmesburga.
"Sentenced to Science" objašnjava da su mnogi kozmetički proizvodi, puderi i šamponi koji su testirani na zatvorenicima uzrokovali ćelavost, opsežne ožiljke i trajne povrede kože i noktiju. Drugi su doživjeli upalu nakon izlaganja hemikalijama koja se nikada nije povukla. Mnogi također imaju velike poteškoće s povjerenjem ljekarima nakon svog iskustva i odbit će posjetiti ljekara čak i ako im je potrebna pomoć.
Nažalost, The Baltimore Sun izvještava da je teško procijeniti slučajeve dugotrajnih ozljeda od pokusa na ljudima u Holmesburgu jer je Kligman uništio sve zapise kada je program prekinut 1974. U međuvremenu, Kligman je tokom svog života opetovano inzistirao da "još uvijek ne vidim da je bilo nešto loše u onome što smo radili," piše The New York Times.
Pojedinačne nagodbe
Nekoliko ljudi koji su bili zatvoreni u zatvoru Holmesburg uspjeli su doći do pojedinih nagodbi u vezi s eksperimentima na ljudima kojima su bili podvrgnuti. Godine 1992. Univerzitet u Pennsylvaniji nagodio se u tužbi od 6 miliona dolara koju je pokrenuo Edward Farrington koji ga je teretio da je "razvio leukemiju kao rezultat toga što su mu radnici Univerziteta ubrizgali radioaktivni materijal tokom zatvorskog eksperimenta 1967.", piše The Daily Pennsylvanian. Međutim, detalji nagodbe nisu poznati, a Univerzitet nije priznao krivnju u nagodbi.
Još jedan od rijetkih ljudi zatvorenih u Holmesburgu koji su uspjeli postići nagodbu bio je Leodus Jones, koji je 1984. dobio nagodbu od 40.000 dolara i doživotno je nosio ožiljke od eksperimenta. Nažalost, The Philadelphia Inquirer izvještava da su "njegov kasniji pokušaj organizovanja zatvorenika za širu pravnu akciju pali u vodu." "Acres of Skin" podijelio je da je William Charles Smith također dobio vansudsku nagodbu 1984. August Sellitto, pravni zastupnik grada, navodno je izjavio da bi "bilo vrlo opasno staviti ovaj slučaj pred porotu."
Podnošenje građanske tužbe
Godine 2000. 298 ljudi koji su ranije bili zatvoreni u zatvoru Holmesburg podnijeli su građansku grupnu tužbu za svoje dugotrajne ozljede protiv Kligmana, Univerziteta Pennsylvania, Johnson & Johnson i Dow Chemical. Prema The Pennsylvania Gazette, u tužbi se navodi da su, unatoč činjenici da su zatvoreni ljudi bili plaćeni za svoje sudjelovanje, bili nevjerovatno "malo plaćeni i nedovoljno informirani o potencijalnim opasnostima".
Daily Pennsylvanian izvještava da je slučaj predan Federalnom okružnom sudu, ali je sud smatrao da je nastupila zastara. Prizivni sud trećeg okružnog suda zadržao je ovu odluku navodeći da su tužitelji predugo čekali da pokrenu tužbu i da "jednostavno nije razumno vjerovati da tužitelji nisu bili svjesni činjenica koje leže u osnovi ove parnice mnogo, mnogo godina prije pokretanja tužbe," prema The Intelligencer.
Ali prema "Sentenced to Science", nakon što je "Acres of Skin" objavljen 1998., mnogi ljudi koji su bili podvrgnuti pokusima na ljudima u zatvoru Holmesburg "po prvi su put shvatili da imaju prava kao eksperimentalni subjekti" i da mogu tužiti unatoč nejasnim papirima koje su bili prisiljeni potpisati.
