sasvim iskren

Jokić otvorio dušu: Ne volim ovaj život. Želim da me niko ne zna kad prestanem igrati

Nikola Jokić najbolji je igrač aktuelnih NBA prvaka, MVP finalne serije, koji često ruši i postavlja rekorde, ali i antizvijezda, atipična pojava u showbiz okružju najjače svjetske košarkaške lige.
Otvorio se do kraja zbog, kako je rekao, najboljih pitanja koja je dobio otkako je došao u NBA ligu. Postavio mu ih je saigrač Michael Porter Junior u svom podcastu.

Šta te motivira nakon svih uspjeha koje si ostvario?

Motivacija je to što postanete opsjednuti uspjehom, kao i pobjedama, posebno što mi sada radimo kao momčad. Želimo pobijediti svaku utakmicu. Pobjeđivanje je životni stil za nas i postali smo opsjednuti time. Zabavno nam je kada pobjeđujemo, a kada izgubimo, ne osjećamo se dobro. To je moja motivacija, opsjednutost pobjedama.

Kako se nosiš s pritiskom?

Kada sam bio rookie, bojao sam se pritiska, ali naučio sam ga prihvatiti. Mislim da ako niste uplašeni, ako niste nervozni, ako ne osjećate pritisak, onda niste izabrali pravi sport. Mislim da je to normalno i moraš imati to. Najvažnije je da se pripremiš za taj trenutak. Ok, misliš u glavi, ovaj igrač, publika, igraš u gostima… Zamišljao sam scenarije u glavi što može biti u toj dvorani, s tim igračem, već sam to proživio u glavi. Ponekad je drugačije, ali to te pripremi za sve što se može dogoditi. Od početka pritisak i strah, ma i sada se bojim i osjećam pritisak svaku utakmicu da će me protivnički igrač prebiti, pobijediti… Moraš imati to.

Opiši svoju rutinu u NBA ligi.

Utakmica počinje večeras i završava kada se istegnem, ne onda kada sat otkuca nulu. Kada idem kući, završava se utakmica, to je moja rutina. Nisam opsjednut svojom rutinom. Ne mislim da ako ne dižem utege, da će biti nešto drugačije, ali tako sam navikao, nisam praznovjeran. Nekada ako promašim na zagrijavanju, idem dalje. Ne opterećujem se. To mi pomaže da skinem pritisak. Moja utakmica uvijek počinje i prije samog početka. Odmah razmišljam o sljedećem protivniku, šta će učiniti i s tim se nosim. Ti ne moraš razmišljati tako, ali ja razmišljam tako. Volim biti spreman, to mi i skida pritisak jer znam i što će protivnici napraviti i to mi pomaže. Dobro čitam akcije, znam što će se dogoditi i to mi pomaže. Sjećaš se protiv Clippersa kada sam ti rekao - Mick stani ovdje, hahaha!

Sigurno nije bilo tako i kada si tek došao u Ameriku?

Došao sam ovdje kao treća, četvrta, peta opcija, bilo je drugačije, bio sam mlad, ništa nisam znao. Misliš da je to samo košarka, ali to je samo 20 posto svega. Sada mogu reći da je košarka najlakši dio svega. Umoriš se, promašiš… Sve je to dio toga. Kada naučiš imati svoju rutinu, evo ja sam u prve tri godine naučio nešto i onda učio sve više. Poslije toga sam promijenio prehranu da bolje šutiram, smršam, razvijem se…

Ti si skroman tip. Žudiš za normalnim životom i ne želiš biti poznat.

Ne volim ovaj život. Mi smo samo košarkaši i dobri smo samo u onome što radimo. Ali mediji su oko nas i plaćeni smo zbog svega toga, medija i popularnosti. Ali biti poznat… Neko to voli, neko ne voli. Kada završim karijeru, volio bih da me niko ne zna. Volio bih da se moja djeca sjećaju mene kao oca, ne kao košarkaša. To je moj cilj. Da nemam telefon, to mi je isto cilj. Samo da budem normalan i da živim u trenutku. Da budem normalna osoba, da pijem s prijateljima, da se igram s djecom, da jašem konje… Tužan sam jer kada odem u bar, restoran ili na utakmicu, svi vade telefone i snimaju me. To je ružno. Samo želim živjeti svoj život.