Svijet

Kako je otkrivena tajna smrti najzloglasnijeg ljekara svih vremena: ‘Niko nije vjerovao da je to Mengele

Josef Mengele rođen je 16. marta 1911., a preminuo je 7. februara 1979. Na gotovo samoj polovici svojega života, u ljeto 1944., duge dane i noći provodio je izvršavajući svoju zadaću na rampi u koncentracijskom logoru Auschwitz II (Birkenau), razvrstavajući novopridošle logoraše i određujući njihovu sudbinu. Tada je dobio nadimak koji ga je pratio do kraja života – "Anđeo smrti".

Nakon rata Mengele je pobjegao u Južnu Ameriku, najprije u Argentinu, a zatim u Paragvaj, gdje je na vlasti bio diktator Stroessner, njemačkog porijekla. Postojali su planovi da Izraelci uhvate Mengelea zajedno s Eichmannom, no propali su. Neki su emigranti Mengeleu savjetovali da se priključi Klausu Barbieu u Boliviji, no on je to odbio. Skrasio se u Brazilu, gdje je živio do smrti u 68. godini života i nikad nije bio uhvaćen. Umro je 7. februara 1979. dok je plivao u Atlantskom okeanu, vjerovatno od moždanog udara koji ga je paralizirao, što je dovelo do utapanja. Ali to je bila tajna sve do 1985., kada su američki, njemački i izraelski stručnjaci pregledali njegove posmrtne ostatke. Iako su zaključili da se radi o Mengeleu, do konačne potvrde trebalo je proći još sedam godina, opisuje David G. Marwell u knjizi MENGELE: Razotkrivanje "Anđela smrti", opsežno iznoseći špijunsko-medicinsko-diplomatsku zavrzlamu o životu i smrti najzloglasnijeg ljekara svih vremena.

David G. Marwell je u februaru 1985., dok je radio u Uredu za posebne istrage (Office of Special Investigations) američkog Ministarstva pravosuđa, dodijeljen timu međunarodnih istražitelja čiji je zadatak bio da lociraju Mengelea i izvedu ga pred sud. Pridružio se maloj grupi diplomiranih studenata historije i novih doktora nauka koji su, iako na početku zaposleni za prevođenje dokumenata, uskoro uspješno zamijenili kriminalističke istražitelje u Uredu i s vremenom razvili novu disciplinu koja bi se mogla nazvati "historijskom forenzikom", piše Jutarnji list.

U današnjem svijetu, kad je analiza DNK uobičajena, možda je teško shvatiti kako je pitanje je li navodni kostur stvarno pripadao Josefu Mengeleu mogao predstavljati toliko zbunjujući naučni izazov za forenzičare. Konačni test nije postojao i samo su komparativni dokazi visokog kvaliteta (poput rendgena ili detaljnih zubarskih kartona), koji nisu bili dostupni kada su naučnici počeli istragu, mogli dovesti do uvjerljivih zaključaka. Izazov je bio u tome da se na kosturu obavi ekstrapolacija određenih karakteristika te da se s vremenom identificira o kakvoj se osobi radilo.

Navodni Mengeleovi ostaci bili su nepotpuni i u lošem stanju jer su se više od šest godina nalazili u vlažnim uvjetima. Nije preostalo ništa od mekog tkiva, ostali su samo kosti i ostaci odjeće. Usto, grobar koji je probio gornji dio lijesa tokom ekshumacije oštetio je lobanju, a Brazilci nisu uspjeli skupiti svaku kost. Bez obzira na te rezultate, moglo se odrediti određene temeljne karakteristike preminule osobe: stas, spol i dob u trenutku smrti, kao i je li bila ljevak ili dešnjak, kaže Marwell.

Ellis Kerley i Lowell Levine bili su prvi američki forenzičari koji su stigli u Sao Paulo. Do petka 14. juna 1985. poslijepodne ukupno je petnaest stranih predstavnika, među kojima je bilo najviše Amerikanaca, već stiglo ili se njihov dolazak očekivao. Uz specijaliste za dokumente i otiske prstiju te članove Wiesenthalova tima, radilo se o sedmorici američkih forenzičkih stručnjaka, uključujući Erica Stovera, dvojici njemačkih forenzičkih eksperata i novopridošlim predstavnicima njemačke policije, američkim šerifima i "usamljenom" predstavniku OSI-a Mikeu Wolfu. Izraelci su donijeli neobičnu odluku: neće poslati forenzičara, nego Menachema Russeka, zapovjednika odjela izraelske policije za istrage o nacističkim ratnim zločinima.

Ozbiljan rad počeo je u ponedjeljak 19. juna. Kosti su bile na stolu u grubom anatomskom redu i naučnici su prvi put uvidjeli obim štete na lobanji. Bio je to "haos", s tim da su pojedine osjetljive kosti lobanje bile "smrvljene do veličine sjemenki bundeve". Nije to bio baš dobar početak. Prema Helmerovom mišljenju, lobanja je bila posebno važna kao temeljni element tehnike koju je namjeravao pokazati. Kad ga je Lukash upitao može li popraviti lobanju, njemački je antropolog odgovorio: "O… sigurno. Da, ja to mogu napraviti", pokazujući impresivno samopouzdanje za zadaću koju je Stover usporedio sa sastavljanjem "holografske slagalice". Helmer je uspio, a poslije je rekao da mu je pomoglo to što su prijelomi kostiju bili svježi, što je ostavilo jasne rubove i omogućilo spajanje.

Koristeći formulu Giles-Elliott, obavili su pet mjerenja lobanje, rezultate uporedili s utvrđenim standardima te s 85-postotnom sigurnošću utvrdili da se radi o muškoj lobanji. Izmjerili su i promjere glave nadlaktične i bedrene kosti, dugačkih kostiju ruku i nogu, koji su odgovarali kosturu muškarca. U Mengeleovu slučaju, usporedne mjere njegove visine dobivene su iz BDC-ova spisa o njemu, gdje je zabilježeno da je visok 174 centimetra. Stručnjaci su najprije kombinirali dobivene mjere bedrene i goljenične kosti kostura te pretpostavili da je visina ante mortem bila između 167,5 i 179,5 centimetara.

Potom je Kerley odnio lijevu bedrenu kost kostura u univerzitetsku bolnicu Sao Paula i pažljivo izrezao tri presjeka, koja je obrađivao brusnim papirom grublje i finije granulacije tako dugo dok svaki od njih nije bio debeo jednu desetinu milimetara; onda je nježne tanke komadiće stavio na tri odvojena stakalca, od kojih je dva proučio pod mikroskopom. Uzorak s prvog stakalca naznačio je biološku dob od 70,5 godina, plus-minus pet godina, a onaj s drugog dob od 68 godina, s istim dopuštenim odstupanjem. Uzevši u prosjek na temelju tih dvaju izračuna, došao do procjene da je preminuli u trenutku smrti imao 69,25 godina.

Područje istraživanja koje je vjerovatno najviše obećavalo u identifikaciji ostataka kostura u to su doba bili zubi. A dentalni dokazi pokazali su još jednu dosljednost koja je kostur povezivala s Mengeleom, ali prema svim standardima vrlo skromnu. Nakon sedmicu usredotočenog rada sve morfološke i antropometrijske primjedbe i vrijednosti bile su prikupljene i zabilježene, a svi dokazi prije smrti – fotografije, dokumenti i svjedočanstva – koji su mogli biti pronađeni kako bi predstavljali osnovu za usporedbu, bili su predstavljeni i obrađeni. I kao dodatni bonus, zahvaljujući Helmerovoj metodi, poređenje kostiju i dokaza ante mortem bila je prenesena u nevjerovatan vizualni prikaz. Grupa se na kraju složila da antropološki nalazi – oni o rasi, spolu, dobi i visini te je li osoba bila ljevak ili dešnjak – odgovaraju kosturu Josefa Mengelea. Dentalni nalazi kostura bili su u skladu s popisima BDC-a, a dentalni dokazi pronađeni u grobu i na kosturu bili su u skladu s izjavama Mengeleovih poznanika, koji su opisali njegove zube. Osim toga, stanje gornje vilice kostura i široki usjek kanala odgovara dokazima o dijastemi, koja je bila očita na Mengeleovim fotografijama.

Josef Mengele s nacističkim oficirima u SS-ovu odmaralištu Sollahütte pokraj Auschwitza

Ali Mengeleove žrtve, Izraelci i dosta naučnika nisu vjerovali da je riječ o njegovim ostacima. Bili su uvjereni da je podmetnut neko sličan njemu, a da se Mengele sakrio i mirno živi.

Tada na scenu stupa David Marwell. Otkrio je da je Mengelea liječio jedan zubar između 1976. i 1978., a da mu je drugi zubar liječio zubni kanal u decembru 1978. Uz pomoć istražitelja, došlo se do stomatologa dr. Game iz Sao Paola, koji je, srećom, čuvao dokumentaciju o bivšim pacijentima, pa i o muškom pacijentu koji je bio na liječenju 6., 11., 13. i 18. decembra 1978. No, još važnije bilo to što je Hochbiechlerove rendgenske snimke (kako se predstavljao Mengele) običavao poslati primarnom stomatologu kako bi ih on mogao uključiti u pacijentov karton. Prema dokumentaciji, primarni stomatolog bio je njegov kolega dr. Kasumasa Tutiya, član japanske iseljeničke zajednice.

Kada su ušli u ordinaciju, policajac je Tutiyi pokazao fotografiju Mengelea i ljekar ga je odmah prepoznao kao "muškarca sa šeširom". Tutiya je zatim donio karton koji je pokazao da je na tom pacijentu obavio puno zubarskog posla, a iz arhiva i omotnicu s osam rendgenskih snimki povezanih s dodatnim liječenjem pacijenta, uključujući vađenje zuba i izradu dentalne proteze. Bila je to prekretnica u otkrivanju konačnog dokaza da je Mengele mrtav – istražitelji su samo trebali ispitati rendgenske snimke i uporediti ih s preostalim zubima na kosturu iz Embua.

Lowell Levine doputovao je u Sao Paulo kako bi procijenio nove dokaze. U njegovom izvještaju, koje je supotpisao brazilski forenzički odontolog dr. Calros Valerio, stajalo je da su "rendgenske snimke Hochbichlera" bile odličnog kvaliteta i pokazale "brojne, jedinstvene i individualne karakteristike" koje su bile vidljive i na rendgenskim snimcima zubi koji su pripadali kosturu iz Embua. Nije bilo "nikakvih nedosljednih karakteristika". U dužoj "analizi dentalnih dokaza" Levine je naznačio da je, "prema rendgenskim snimkama, kostur iz Embua apsolutno kostur stomatološkog pacijenta koji se predstavio kao Pedro Hochbiechler". Levine je zaključio da se "kostur koji je međunarodna grupa forenzičkih naučnika identificirala s razumnom naučnom sigurnošću kao Josefa Mengelea sada s apsolutnom sigurnošću može identificirati kao Josef Mengele".

Ali ni tada Izraelci nisu željeli službeno prihvatiti da se radi o Mengeleu, no sve je napokon okončano zahvaljujući nauci, odnosno razvoju testiranja DNK. Istražitelji su u novembru 1989., a zatim u martu 1990. otputovali u Leicester, noseći dijelove triju Mengeleovih kostiju i komadiće njegova dva zuba. Dijelovi kostiju bili su izrezani kako bi ih tamošnji eksperti mogli koristili za analizu. I tako je poslije punih sedam godina, u aprilu 1992. predstavljen zaključak koji je glasio:

"U tipizaciji svakog genskog lokusa genotip DNK kosti bio je u potpunosti dosljedan s onim što se može očekivati od oca Rolfa Jenckela (Mengeleov sin koji je uzeo majčino prezime). Nije pronađena niti jedna genotipna kombinacija koje bi isključila očinstvo. Statistička procjena dokaza, pri čemu se koristila objavljena tablica frekvencija alela274 kod bijelaca, daje naslutiti da bi samo jedna od 36.000 osoba nepovezanih s Rolfom Jenckelom mogla pokazati alele u svih 10 lokusa kompatibilnih s očinstvom. Čak i nakon što smo uzeli u obzir ograničenu veličinu postojećih baza podataka alela, ova je učestalost niska (1 na 1.800 pojedinaca). Stoga zaključujemo, bez opravdane sumnje, da ostaci kostura pripadaju ocu Rolfa Jenckela, odnosno Josefu Mengeleu".