'paklen život'

Kako je Sidran opisao pakao kroz koji je prolazio kao dijete golootočanina: Godine provedene u barakama su me napravile piscem

Abdulah Sidran imao je živopisno i teško djetinjstvo uglavnom zbog sudbine njegovog oca Mehmedada.

Mehmed Sidran bio je učesnik oslobodilačkog pokreta Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata, no 'stradao' je za vrijeme Infobiroa. To ga je koštalo karijere, a porodica je ispaštala.

Sidran je to opisao u razgovoru sa Ruždijom Adžovićem koji je prenesen u knjigu 'Sidran - živjeti, svjedočiti epohu'. Evo tog dijela.

"Moj otac, kao učesnik pokreta otpora, ilegalac, sindikalac, jedan od vođa sindikata u Radioni, dobio je državnu službu u Sindikatu, pa iz sindikata u Ministarstvu rada. I tu u zgradi u blizini koja se zvala Berza rada, imao je svoj stan u u koji smo se spakovali i Jukići i Sidrani. To je bio stan za njegov ministarski rang, po kvadraturi nedovoljan. Stan je bio sdesne strane, a njegova kancelarija slijeve. Tako da sam prvi osnovne završio u Učiteljskoj školi kod kina Tesla.

Za to vrijeme, otac strada u Informbirou, provodi neko vrijeme na Golom otoku. Ta se mjera zvala konfinacija, kad ti Partija, vlast, određuje mjesto boravišta. I njemu je određeno da živi u Zvorniku. A kad smo mi pošli za njim u Zvornik nakon godinu dana, da se sastavimo po želji oca, gore sam završio drugi, treći i četvrti razred. To tu najosjetljivije dječije godine, kad dječija duša sve živo upija ko spužva.

Po povratku u Sarajevo, kad je ocu odobreno da se vrati, mi nismo imali gdje stanovati, nego u barakama nad Kovačima. Bile su tri barake u kojima su bili izbjeglice i jedan broj političkih rekonvalescenata – to znači onih ljudi koji su nešto zglajzali, pa neka ih tu. Bili su Toskići iz Crne Gore. Bili su još neka prezimena za koja tačno znam da su iz Podgorice. Rifat Toskić je bio brico. Pamtim ga dobro, bijela, čekinjava kosa, uspravna. On je otac Šabana Toskića, pa je onda bio Aljo, pa Fadil, pa su imali sestru Biseru, pa su imali sestru Devu.

U tim barakama, koje su bile stvarno sirotinjske, bilo je po osam familija. U baraci sve su sobe iste. To nije prvobitno bilo namijenjeno za stanovanja, to su bile kancelarije, povezane vratima, bio je jedan WC, jedna vrata za žensko, druga za muško. Nigdje kupatila. Mnogo sam propatio, svi smo tamo mnogo propatili.

Kad razmišljam o tome šta me napravilo piscem i zbog čega, onda mislim da su to sigurno, stoposto, te godine provedene u barakama. Da li je moguće zamisliti i u jednom filmu koji ne znam da li se vidi sam radio da krov prokišnjava, naš tavan prokišnjava. Nas tri brata spavamo na bračnom krevetu koji je tijesan za troje muškadije. Ima ona srednja drvena prisastavnica, ona ubi. Ako je Ekrem sam u svome dijelu, onda se ja i Edo guramo u ovom drugom. Pa smo pravili neke dosjetke: zatrpamo dolje jastucima, pa da treći, to sam često bio ja svojom voljom, legne poprijeko ispod njihovih nogu. Ali krov prokišnjava, kapi idu po našem krevetu. Mama Behija donosi lonce i šerpe i metne jednu kantu gdje kapa i drugu na drugom mjestu. I sad ti, dok spavaš, moraš paziti kako se krećeš da ne prevrneš te kante, ode sve u helać. A majka ustaje svakih pola sata da prospe ono što je nakapalo, pa da vrati prazan sud. Regularno smo pišali kroz prozor, da ne bi išo na kraj barake noću ako ti se pripišalo.

To je bila jedna svirepa kazna pod kojom je UDBA držala sve one koje je smatrala političkim krivcima, u nastojanju da od njih stvori robove, poslušnike, denuncijante, one koji će obavezno cinkariti, čak i potvarati. Na Golom otoku se stradavalo. Ako mjesec dana nikog nisi cinkario, ti nastradaš, a nema koga da cinkariš. Ali izmisliš, potvoriš nekoga da ne bi ti otišo na neku novu kaznu.

Bio je to jedan pakleni život, u tim barakama, iz koga pamtim produžena poznanstva i prijateljstva. Imam u literaturi, u romanu autobiografskom, dva poglavlja o Šabanu Banetu Toskiću koji je bio evropski vicešampion u bantam kategoriji. Bio je jak bokser, strahovito dobar. Nešto su mu prigovarali eksperti da pleksus nije koristio, ali je bio osvajač jedne medalje na evropskom prvenstvu u Švedskoj. Bio je legenda. Njegov mlađi brat Aljo u istoriji će biti zapisan ko jedan od osnivača, mentora, donatora Stranke demokratske akcije kad se tek osnivala. A Aljo je vrhunski frizer, po očevoj liniji, Rifatovoj. Pobjedivo je na evropskim takmičenjima. Njegov sin Samir sad drži taj frizeraj, jer je Aljo u penziji.

Zanimljivo je kazati, nek to panzijina: ta ulica u kojoj je Aljin frizeraj zvala se, i danas se zove, ulica Prote Bakovića. Pa hajde, ovi što jedu vanago po Beogradu i što danas ogromne laži iznose, nek dođu da vide da mi držimo ulicu po jednom popu. Mnogo Saralija ne zna da je prota Baković bio jedan plemenit čovjek koga su voljeli ljudi svih vjera i da nama, Bošnjacima, ovdje ne pada na um da takva imena sklanjamo. Eno i sad ulice Prote Bakovića nasred Baščaršije.

Banetov i Aljin najmlađi brat Fadil postat će vrsni frizer i izvanredan pjevač i kompozitor. Mi smo bili najbliže komšije. Oni u jednoj, mi u drugoj baraci, zajedničko nam je bilo dvorište. Čim otvoriš vrata, jedni na druge "udaramo".

I to pamtim po dobru. E to ti je, dakle, taj dio djetinjstva kad ja silazim sa Kovača. Gore, u Saburinoj, završam osnovnu školu i još jednu godinu dana ili dvije idem u srednju školu, sarajevsku Prvu gimnaziju.