Kako donosi Američki centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), mentalni poremećaji kod djece opisuju se kao ozbiljne promjene u načinu na koji djeca uče, ponašaju se ili se nose sa svojim emocijama, što u većini slučajeva uzrokuje uznemirenost, frustraciju i slične probleme. Evo kako prepoznati da dijete ima mentalni problem.
Anksioznost
Kada dijete ne preraste strahove i brige tipične za malu djecu ili kada ima toliko strahova i briga da ometaju njegove školske, kućne ili aktivnosti u igri, djetetu se može dijagnosticirati anksiozni poremećaj. Primjeri različitih vrsta anksioznih poremećaja uključuju separacijsku anksioznost, ekstremni strah od određene stvari ili situacije kao što su psi, insekti ili odlazak ljekaru (fobije), socijalnu anksioznost te ponovljene epizode iznenadnog, neočekivanog, intenzivnog straha koje dolaze sa simptomima poput lupanja srca, problema s disanjem ili osjećaja vrtoglavice, drhtavice ili znojenja (panični poremećaj).
Anksioznost se može manifestirati kao strah ili briga, ali također može učiniti djecu razdražljivom i ljutom. Simptomi anksioznosti također mogu uključivati probleme sa spavanjem, kao i fizičke simptome poput umora, glavobolja ili bolova u trbuhu. Neka anksiozna djeca svoje brige često drže u sebi i stoga simptomi njihovim roditeljima ponekad znaju promaknuti.
Depresija
Povremeno biti tužan ili se osjećati beznadno dio je života svakog odraslog čovjeka, pa tako i djeteta. Međutim, neka su djeca tužna ili nezainteresirana za stvari u kojima su prije uživala ili se osjećaju bespomoćno ili beznadno u situacijama koje mogu promijeniti. Kada djeca osjećaju stalnu tugu i beznađe, može im se dijagnosticirati depresija. Primjeri ponašanja koja se često viđaju kod djece s depresijom uključuju česti osjećaj tuge ili razdražljivosti, izbjegavanje obaveza ili hobija koji su ih nekada zabavljali, promjene apetita, promjene u obrascima spavanja (spavanje puno više ili puno manje od uobičajenog), čest umor ili nemir, otežanu koncentracija, osjećaj bezvrijednosti, beskorisnosti ili krivnje i pokazivanje samodestruktivnog ponašanja.
Ekstremna depresija može navesti dijete na razmišljanje o samoubistvu ili planiranje samoubistva. Za tinejdžere i mlade samoubistvo je među vodećim uzrocima smrti, piše CDC. Neka djeca možda neće govoriti o svojim bespomoćnim i beznadnim mislima i možda ni neće izgledati tužno. Depresija također može uzrokovati da dijete pravi probleme ili se ponaša nemotivirano. Drugi ne primjećuju da je dijete depresivno ili da ga pogrešno označe kao problematičnog ili lijenog.
Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD)
Normalno je da djeca povremeno imaju problema s fokusiranjem i ponašanjem. Međutim, kod djece s poremećajem hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD) simptomi ne nestaju i mogu biti vrlo ozbiljni. Mogu i uzrokovati ozbiljne poteškoće u školi, kod kuće ili s prijateljima. Dijete s ADHD-om može često sanjariti, zaboravljati ili gubiti stvari, migoljiti se i vrpoljiti, previše pričati, teško se odupirati iskušenju. Može imati problema s promjenama i poteškoće u komunikaciji ili slaganju s drugim ljudima.
Opsesivno-kompulsivni poremećaj
Mnoga djeca povremeno imaju misli koje ih muče i mogu se osjećati kao da moraju učiniti nešto u vezi s tim mislima. Čak i onada kada njihovi postupci zapravo nemaju smisla. Naprimjer, mogli bi se brinuti da će imati lošu sreću ako ne nose omiljeni komad odjeće. Kod neke djece misli i porivi za izvođenjem određenih radnji i dalje postoje, čak i ako ih pokušavaju ignorirati ili natjerati da nestanu. Djeca mogu imati opsesivno-kompulsivni poremećaj (OKP) kada se neželjene misli često događaju, oduzimaju puno vremena (više od sat dnevno), ometaju njihove aktivnosti ili ih jako uznemiravaju.
Primjeri opsesivno-kompulsivnog ponašanja uključuju neželjene misli, impulse ili slike koje se stalno ponavljaju i uzrokuju tjeskobu ili uznemirenost, razmišljanje o nečemu ili ponavljanje nečega iznova (naprimjer, brojanje ili ponavljanje riječi uvijek iznova tiho ili naglas), stalna želja za određenim stvarima koje se moraju odraditi na točno određen način i točno određeni broj puta kako bi djetetova opsesija nestala.
Djeca se ponašaju ovako jer imaju osjećaj da će takva ponašanja spriječiti da im se dogode loše stvari. Ili misle da će se osjećati bolje. Međutim, ponašanje obično nije povezano sa stvarnom opasnošću da se nešto loše dogodi ili je ponašanje ekstremno.
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)
Sva djeca mogu doživjeti vrlo stresne događaje koji utječu na njihovo razmišljanje i osjećaje. Uglavnom se djeca brzo i dobro oporave. Međutim, ponekad će djeca koja dožive ozbiljan stres, kao što je ozbiljna povreda, velika promjena ili smrt bliskog člana porodice, biti dugoročno pogođena onime što im se dogodilo. Dijete bi ovu traumu moglo doživjeti izravno ili bi moglo svjedočiti da se to događa nekom drugom. Kada djeca razviju dugotrajne simptome, koji u prosjeku traju duže od mjesec dana, koji su uznemirujući ili ometaju njihove odnose i aktivnosti, može im se dijagnosticirati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).
Primjeri simptoma PTSP-a kod djece uključuju ponovno proživljavanje događaja u mislima ili u igri, noćne more i probleme sa spavanjem, nedostatak pozitivnih emocija, intenzivan stalni strah ili tugu, razdražljivost ili ispade bijesa, osjećaj bespomoći i povučenosti, ali i izbjegavanje određenih ljudi ili mjesta koja dijete podsjećaju na proživljenu traumu.
