U Tokiju se svakodnevno okuplja mnoštvo kako bi pratilo vrhunac cvjetanja trešanja. Nekih 10.000 kilometara dalje u američkom glavnom gradu Washingtonu, ljudi čine potpuno isto. Kao i mnogi u drugim zemljama, oni namjerno ignoriraju vladin savjet da ostanu kod kuće i drže se dalje od drugih ljudi, jer koronavirus se rapidno širi i ubija hiljade ljudi, mijenjajući svakodnevicu kakvu poznajemo, piše CNN.
Međutim, jesu li zaista samo trešnje u cvatu ili plaže u Australiji i Kaliforniji ili parkovi u središtu Londona, ono što tjera gomile ljudi da napuste svoje domove tokom pandemije? Moguće. U mahom zatvorenim gradovima širom svijeta nema se mnogo šta za raditi.
Postoji, ipak, još nešto privlačno u odlasku na ta mjesta, a upravo to prijeti pogoršanjem pandemije – drugi ljudi. Čini se da mi ljudi jednostavno ne možemo ostati podalje jedni od drugih, ističe CNN.
Čak i u Italiji, zemlji s najviše potvrđenih slučajeva koronavirusa i najviše umrlih na svijetu, 125.000 ljudi kažnjeno je zbog kršenja propisa o ograničenju kretanja. Mnoga kršenja nastala su u pokušaju ljudi da se provuku i sastanu s drugim ljudima, prenose talijanski mediji.
Ljudi su društvena bića
Želja za fizičkom blizinom drugima u ljudskoj je prirodi. Mi ljudi društvena smo bića još od kamenog doba. Mnoge studije pokazale su da su lovci-skupljači stvarali grupe, jer su otkrili da će zajedničkim naporima lakše pronaći dovoljno hrane za opstanak. U brojevima su također pronašli snagu, kao grupa su učinkovitije odbijali prijetnje, životinjske ili ljudske.
Tokom dugog evolucijskog procesa, ljudi su razvili visoko sofisticirana društva, u kojima su sarađivali kako bi opstali i poboljšali svoje živote. Danas, sporazumnim fizičkim kontaktom s drugim ljudima i uživanjem u društvu drugih u mozgu i tijelu se oslobađaju mnoge hemikalije – endorfini, serotonin i oksitocin – koje nam u osnovi pružaju osjećaj sreće, pa čak i ljubav.
To je razlog zbog kojeg nam na koncertu ili fudbalskoj utakmici osjećaj euforije ne pružaju samo sportisti ili muzičari. Boravak u blizini drugih ljudi pojačava taj osjećaj.
"Ne vole svi ovakve situacije, neki ljudi mrze gužve. Ali onima koji to vole, blizina mnogo drugih ljudi stvara fiziološki užitak, endorfini rastu", rekao je za CNN Michael Muthukrishna, docent ekonomske psihologije na londonskom Fakultetu ekonomije i političkih nauka.
Nakon ovakvih događaja, ljudi kažu kako osjećaju da su bolje povezani s drugima i da se osjećaju dijelom određene cjeline.
"Predivan je osjećaj biti dijelom veće stvari. Samostalno navijanje nije tako dobro kao navijanje s prijateljem, a još je bolje biti u gomili ljudi koji uzvikuju ratne pokliče. To stvara fiziološki osjećaj da se pojedinac rastapa u cjelini", ističe Muthukrishna.
U sofisticiranim društvima koja smo razvili, naš opstanak umnogome ovisi o drugima. U doba dok smo bili lovci-skupljači, nastavlja CNN, jedna osoba ili obitelj možda je bila odgovorna za pronalaženje hrane, kuhanje, izgradnju doma ili izradu odjeće. Sada se oslanjamo na druge ljude širom svijeta, koji imaju određena znanja ili vještine i obavljaju različite funkcije važne za opstanak, objašnjava Muthukrishna.
"Naše je društvo takvo da imamo podjelu rada, a svijet je postao tako složen da ga samo najpametniji među nama uopće mogu razumjeti. Svako od nas razumije jedan mali dio svijeta, a ostatak je društveno stečen", govori Muthukrishna za CNN i dodaje:
"To je ono što nazivamo iluzijom objašnjavajuće dubine. Mi pretpostavljamo da razumijemo kako svijet funkcionira, ali zapravo je naše razumijevanje većine stvari jako loše. Sretni smo što možemo vjerovati ljudima koji to razumiju. Na primjer, vjerujemo u mikrobe. Možda smo ih i vidjeli pod mikroskopom, ali u njih zaista vjerujemo zato što vjerujemo ljudima koji znaju da mikrobi postoje, čak i ako zapravo nemamo pristup informacijama."
Zagrljaj, rukovanje ili poljubac ljude čine sretnima
Koronavirus i potreba za fizičkom distancom prenijeli su veliki dio našeg života online. Imamo radne sastanke preko videokonferencije, preko Skypea razgovaramo s prijateljima i porodicom s kojima se ne možemo sastati te gledamo Netflix umjesto da izlazimo na večeru, objašnjava CNN. Ali svako ko je imao vezu na daljinu ili prijatelja i porodicu na udaljenim mjestima, zna da Skype jednostavno nije isto što i kontakt. Dijelom i zato što se zaista volimo međusobno dodirivati.
Zagrljaj, rukovanje ili poljubac oslobađaju one iste kemikalije u mozgu i tijelu koje nas čine sretnima. Ovaj prirodni proces razvija se od samog početka života, dodir je prvi osjećaj koje dijete razvija u maternici. Novorođenčad vidi vrlo slabo i njihov je sluh nerazvijen još neko vrijeme nakon poroda pa se dodir kože o kožu jako preporučuje za razvijanje veza između roditelja i djece.
Postoje i razne zdravstvene koristi, nastavlja CNN. Kontakt kože o kožu između majki i djece regulira otkucaje djetetova srca i disanje, potiče probavu, pomaže odbijanju infekcije, potiče oslobađanje hormona kao potporu dojenju i smanjuje kortizol, hormon stresa koji potiskuje imunološki sistem, pokazuju mnoge studije.
Zdravstvene dobrobiti ljudskog dodira prenose se kroz djetinjstvo, adolescenciju i odraslu dob, smatra Tiffany Field, osnivačica i ravnateljica Instituta za istraživanje dodira pri Sveučilištu u Miamiju. Dodir pomaže jačanju imunološkog sistema u borbi protiv infekcija i ima ulogu u smanjenju problema s mentalnim zdravljem, otkrila je Field u svojim istraživanjima.
Field je rekla kako ljudi u SAD-u, ali i mnogim drugim zemljama, postaju međusobno sve manje taktilni. Zabrinuta je da će ljudsko zdravlje patiti budemo li se sve više fizički izolirali i postali zaokupljeni komunikacijom putem tehnologije. Ova "glad za dodirima" postaje vidljiva razvojem industrije profesionalnih njegovatelja dodirom, koji nude sigurne prostore za ljude u potrebi za zagrljajima i drugim oblicima platonskih dodira, piše CNN.
Djeca i tinejdžeri lišeni dodira iskazuju veću razinu agresije
Field je provela nekoliko studija koje pokazuju da djeca i tinejdžeri lišeni dodira iskazuju veći nivo agresije. U jednoj je studiji usporedila tinejdžere koji se druže u McDonald'su u Parizu s onima iz McDonald'sa u Miamiju.
"Djeca u Parizu, koja su se međusobno više dodirivala, bila su fizički i verbalno manje agresivna", rekla je Field za CNN, koja trenutno radi na novom istraživanju. Posmatra ljude na aerodromima, jer smatra da tamo postoji zabrinjavajući nedostatak ljudskog kontakta.
"Vidimo da se ljudi ne dodiruju. Oni su na svojim mobitelima i to je istinski problem. Ljudi su se navikli da se međusobno ne dodiruju, vrlo je malo rukovanja i zagrljaja, vrlo je malo dodira", kaže Field.
Vrlo je malo studija na ljudima koji su lišeni dodira iz etičkih razloga, ali koncept ljudskog kontakta kao osnovne potrebe razvio se 1950-ih i 1960-ih godina, kad je istraživač Harry Harlow eksperimentirao s majmunima.
U značajnoj studiji odvojio je novorođene majmune od njihovih majki i izradio zamjenske majke-lutke od žice. Otkrio je kako majmuni koji su bili lišeni dodira dosljedno pokazuju ozbiljne probleme u ponašanju. Kad su imali izbor, iako su bili vrlo gladni, majmuni su odabrali maženje s majkom-lutkom od mekanog umjetnog materijala nauštrb majke-lutke od obične žice koja nudi mlijeko.
Zatvorenici u samicama, nastavlja CNN, često su nedostatak fizičkog ljudskog kontakta opisivali kao mučenje. Chelsea Manning, američka vojnikinja koja je osuđena na zatvorsku kaznu zbog saradnje s Wikileaksom, opisala je 2016. godine svoja iskustva s "mučenjem nedodirivanjem", jer je dugo ostajala potpuno sama u zatvorskoj ćeliji.
Čini se posebno perverznim da je ljudski kontakt tako koristan za ljudsko zdravlje i borbu protiv bolesti, ali je tokom pandemije istovremeno i najveća prijetnja. No, stručnjaci se slažu da prednost socijalnog distanciranja znatno nadmašuje rizik od socijaliziranja.
"Češkajte svoje najbliže po leđima"
CNN se pita možemo li nešto učiniti po tom pitanju, a Field kaže kako se nada da će boravak kod kuće zapravo donijeti više dodirivanja. Češkajte svoje najbliže po leđima, sugerira Field, a ako u ovom razdoblju živite sami, dodirujte sami sebe.
"Znamo da je stimulacija kože važna iz zdravstvenih razloga. Stimulacija kože čini da se tijelo opušta. Vagalna aktivnost u mozgu se povećava i to usporava rad srca i smanjuje hormone stresa, a dugoročno može čak ubiti bakterijske, virusne stanice te stanice raka. I onaj koji češka imat će podjednake koristi kao primatelj", objasnila je Field, dodajući da se ljudi koji žive sami mogu i sami masirati.
A s društvene strane, važno je ostati povezan i na nefizičke načine, smatra Bianca Suanet, sociologinja s Vrije univerziteta u Amsterdamu. Ona kaže da je zabrinuta zbog učinka socijalnog distanciranja na starije, koji su podložniji osjećajima usamljenosti.
"Razdoblje socijalne distance vjerovatno je najteže starijima koji nemaju partnera ili mrežu socijalne podrške koja bi brinula o njima. Ljudima koji imaju čvrstu mrežu socijalne podrške također može nedostajati socijalni kontakt uživo, ali ako imaju nekoga ko će ih često nazvati i donijeti im namirnice ili druge stvari, već i to rješava neke probleme. Pomaganje drugima jedan je od najboljih načina da se osjetimo povezanima s drugim ljudima", zaključuje Suanet.
