Karantin i popratni osjećaji izoliranosti padaju teško svima nama. Pa ipak. Zašto je to toliko teško.
"Dugo smo živjeli na selima, u plemenima i drugim zajednicama", kaže Tess Brigham, bračna i porodična terapeutkinja sa sjedištem u San Franciscu.
"Ako nismo sarađivali i stupali u kontakte, bili smo izbačeni iz njih. Kao rezultat imamo tu urođenu želju da budemo voljeni i prihvaćeni, pripadamo i budemo viđeni", kaže ona.
“Ako to oduzmete ljudima, past će im nevverojatno teško.”
"Ljudi se uveliko oslanjaju i grade kroz suptilnu svakodnevnu društvenu interakciju", objašnjava Brigham, a da možda pritom niti ne shvaćamo da to radimo.
Problem je što sad, bez tih istih interakcija, ostajemo sami s vlastitim mislima i osjećajima. A svi jako dobro znamo koliko se takve ideje brzo mogu prometnuti u sumnju u sebe. Posebno kad nema dragih nam ljudi koji će nam kroz razgovor i druženje pomoći povratiti tu istu vjeru u nas same.
Istraživanja o zdravstvenim rizicima povezanim s usamljenošću pružaju daljnje dokaze da ljudi nisu stvoreni za život u izolaciji. U analizi iz prethodnih studija iz 2015., koju je navelo Američko psihološko društvo, porast zdravstvenih rizika uslijed socijalne izoliranosti usporediv je s posljedicom pušenja 15 cigareta dnevno.
Novija analiza otkrila je pak dokaze koji povezuju usamljenost i socijalnu izolaciju s lošijim ishodima mentalnog i srčanog zdravlja. Također, studije pokazuju negativne psihološke učinke karantina koji uključuju simptome bijesa, zbunjenosti i post-traumatskog stresa.
Ekstrovertima ovo sve posebno teško pada.
“Ekstremni ekstroverti, oni koji dobivaju energiju i osjećaj sebe od interakcije s ljudima – mogu zamisliti da je za njih ovo nevjerovatno teško”, kaže Brigham.
"Povrh toga, nije postojala ni jedna objedinjujuća poruka širom svijeta o tome kako izgleda socijalno distanciranje, ističe ona", i ne znamo što bismo trebali, a što ne bismo trebamo raditi.
Intenzivan nagon za socijalnom interakcijom, u kombinaciji s nedostatkom jasnih uputa oko toga, može nas natjerati da pomislimo: “Družit ću se samo s nekoliko ljudi i znam da nisu bolesni, pa bi to trebalo biti u redu.”
“Osjećam da ljudi ne namjeravaju učiniti nešto loše ili pogrešno. Oni to tako nekako opravdavaju u svojim glavama”, kaže Brigham.
