Obično se kao datum početka Drugog svjetskog rata navodi 1. septembar 1939, kada je Hitler izvršio invaziju na Poljsku nakon potpisivanja Pakta Ribbentrop-Molotov (sporazuma između Hitlera i Staljina o nenapadnju), piše Bret Stephens, urednik New York Timesa, u svojoj kolumni.
Međutim, kako navodi, ovo je bio samo jedan u niz događaja koji su se u to vrijeme činili nepovezani.
Među njima je bila i japanska invazija na Mandžuriju 1931; italijanska invazija na Abesiniju 1935; remilitarizacija Porajnja 1936. i Španski građanski rat; Anschluss Austrije (pripojenje Austrije Njemačkoj) i sudetska kriza 1938, sovjetska invazija na Poljsku nekoliko sedmice nakon Njemačke; operacija Barbarossa i Pearl Harbor 1941.
“Poenta je da Drugi svjetski rat nije baš počeo iznenada, više je sve ličilo na vodu koja se podizala dok nije probila branu. I mi smo također živjeli kroz godine u kojima se podizala voda, iako je izgleda bila potrebna ruska invazija na Ukrajinu da bi svijet to počeo primjećivati”, piše autor New York Timesa.
Dodaje da smo prije invazije imali rusku invaziju na Gruziju, Krim i istok Ukrajine; rusko bombardovanje Alepa; korištenje radioaktivnih i hemijskih agensa na ruskim disidentima na britanskom tlu; rusko miješanje u američke izbore i masivno hakiranje kompjuterskih mreža; ubistvo Borisa Nemcova; te trovanje i hapšenje Aleksaja Navalnog.
“Da li je išta od ovog kršenja suvereniteta, kršenja prava i ugovora, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti naišlo na jedinstven, čvrst odgovor koji bi mogao odvratiti od sljedećih groznih akcija? Da li je odgovor Zapada na kršenje drugih međunarodnih normi – kao što je sirijsko korištenje hemijskog oružja protiv građana, kinesko oduzimanje autonomije Hong Kongu, ili iranski posrednički rat protiv njegovih susjeda – zaustavilo Putina? Ukratko, da li je Putin imao ikakvog razloga da prije 24. februara pomisli da se neće moći izvući sa ovom invazijom?”, postavlja pitanje Stephens i daje negativan odgovor na to.
Blaga politika
Suprotno tvrdnjama da je Putinovo ponašanje rezultat zapadne provokacije, kao što je odbijanje da potpuno odbaci potencijalno članstvo Ukrajine u NATO-u – Zapad je uglavnom proveo 22 godine provodeći blagu politiku, a uništavanje Ukrajine je rezultat toga.
Kako ističe autor, Bidenova administracija se sada suočava sa pitanjem da li želi da ovaj ciklus dovede do kraja. Odgovor nije jasan. Sankcije su naštetile ruskoj ekonomiji, slanje oružja Ukrajini pomoglo je da se uspori napredovanje Rusije, a ruska brutalnost je ujedinila NATO. Stephens naglašava da je to zasluga predsjednika, ali da administracija nastavlja da radi pod okriljem potencijalno katastrofalnih iluzija.
“Sankcije mogu naštetiti Rusiji dugoročno. Međutim, borbe u Ukrajini se dešavaju sada. Za sada je jedan od glavnih efekata sankcija bio da se pošalju deseci hiljada Rusa iz srednje klase u egzil, što je zapravo pomoglo Putinu da se oslabi baza političe opozicije. Što se tiče oligarha, oni su možda izgubili svoje jahte, ali neće uzeti oružje u svoje ruke.”
Rušenje iluzija
U članku New York Timesa se propituje i odbacivanje Zapada da se uvode zona zabrane letenja nad Ukrajinom.
Tako se navodi da je naoružavanje Ukrajine sa Javelin i Stinger raketama ponizilo rusku vojsku, a ako bi se Kijevu osigurali MiG-29 borbeni avioni i drugi oružani sistemi to bi moglo promijeniti tok stvari. Odbijanje da se to uradi samo će produžiti ukrajinsku agoniju.
Česte tvrdnje da je Putin već izgubio rat ili da ne postoji mogućnost da ga dobije jer su Ukrajinci udruženi u svojoj mržnji prema njemu možda će ispasti tačne, ali su veoma preuranjene. Rat je tek u trećoj sedmici.
“Odbijanje da se nametne zona zabrane letova na Ukrajinom može biti opravdno jer prevazilazi rizike koje su zemlje NATO-a voljne da preuzmu. Ali ideja da bi to moglo pokrenuti treći svjetski rat znači ignorisanje historije. Amerikanci su se suočili sa sovjetskim pilotima koji su djelovali pod okriljem Kine i Sjeverne Koreje u Korejskom ratu bez toga da su raznijeli svijet. I ovakve poruke protiv konfrotacije predstavljaju poziv a ne odvraćanje ruske eskalacije”, piše autor.
Sada, dodaje, postoji ozbiljan rizik da se sruše ove iluzije. Nema puno dokaza da je Putin voljan da prekine sa ratom; čak suprotno, ako bi to uradio sada kada su nametnute sankcije a bez jasne pobjede u Ukrajini, on bi ugrozio svoju poziciju i moć.
“Zaključak: Očekujte od njega da udvostruči djelovanje. Ako bude koristio hemijsko oružje, kao Bashar al-Assad, ili ako rasporedi nuklearno oružje na ratište, da li on gubi više nego što dobija? Pitanje samo daje odgovor. On lako pobjeđuje. On straši Zapad. On će učvrstiti moć. On trpi posljedice samo marginalno. Njegovi prijatelji u Pekingu, Teheranu i Pjongjangu sve posmatraju i bilježe. Kako bi sljedeći svjetski rat mogao početi? Na isti način kao posljednji.”
