U Sarajevu je preminuo Hrvoje Rebić, legenda bh. rukometa, nekadašnji rukometaš sarajevske Bosne, generalni sekretar Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine, piše Federalna.ba.
Zaista je Rebić bio veliki sportski djelatnik, a nadasve čovjek, kojeg ćemo se posebno sjećati i kao aktivnog borca u odbrani grada Sarajeva tokom njegove opsade u vrijeme agresije na BiH. Te ratne 1992. godine Hrvoje Rebić bio je angažiran na obnovi rada i konstituiranju Rukometnog Saveza BiH i postao njegov prvi generalni sekretar.
Bio je osnivač Paraolimpijskog komiteta BiH i jedan je od najzaslužnijih za razvoj sporta invalidnih osoba i velike uspjehe paraolipijaca na najvećim svjetskim takmičenjima. U povodu Rebićeve smrti podsjećamo se na jedan od posljednjih njegovih intervjua, u njegovom domu u sarajevskom naselju Marijin Dvor. Priču smo krenuli smo sa fudbalom, ipak, najvažnijom sporednom stvari.
„Moja prva ljubav je bio fudbal, ali su me prijatelji odveli u rukomet. Pored brojnih fudbalskih ponuda, moji prijatelji Miodrag Oljača, Sudo Hadžiomerović i Vlatko Metikoša su prevagnuli i od tada počinje moja rukometna priča koja traje i dan-danas“, govorio je Hrvoje Rebić, koji je igrao u posljednjoj generaciji velikog rukometa.
„Od 1954. do 1967. godine sam igrao rukomet. Bio sam u onoj generaciji 'Bosne' koja je bila prvak države i to u velikom rukometu koji se igrao na fudbalskom terenu. Ekipu je činilo 11 igrača, kao i u fudbalu, golman i plus deset igrača.
Gol je bio fudbalski, penal se izvodio sa 14 metara. Mi smo u Sarajevu, zaista, imali sjajnu generaciju, koja je na kraju osvojila i titulu prvaka“. Hrvoje Rebić je branio i boje reprezentacije grada, republike, ali ne i države.
„Nije bilo lako tada postati državni reprezentativac, ali ja sam bio zadovoljan svojom karijerom. Igrao sam za selekciju grada Sarajeva i tadašnju republičku selekciju BiH. Ravnopravno smo se nosili sa drugim republičkim selekcijama, a BiH je uvijek bila rasadnik velikih talenata. Mi smo obilježili sjajne nastupe u tadašnjoj JNA. Primjera radi, za vrijeme odsluženja vojnog roka 1964. godine bio sam izabran za najboljeg igrača-sportistu na vojnom takmičenju Rebić se relativno rano oprostio od aktivnog igranja, ali i dalje je ostao u rukometu i uopće sportu.
„Vrlo je teško bilo uporedo igrati i završavati fakultet, a potom i raditi. Utakmice su se igrale vikendom, a tada je svaka subota bila radna, tako da sam se ja oprostio u 28.,29. godini, ali nisam rekao definitivno - zbogom. Bio sam član stručnih komisija u republičkom savezu, pa i u državnom savezu. Bio sam učesnik olimpijade u Moskvi, kada je kapiten naše selekcije bio naš Adnan Dizdar“.
Za tadašnjeg kapitena, doktora Adnana Dizdara, Hrvoja Rebića vežu mnoge stvari.
„Dr. Dizdar je bio i ostao jedna velika sportska i ljudska veličina. Kao i mnogima, za vrijeme rata, puno je pomogao. Meni je spasio ruku, kada sam bio ranjen 5. oktobra 1992. godine. Poslije je dr. Dizdar bio i začetnik formiranja Paraolimpijskog saveza BiH, čiji sam bio generalni sekretar. Krenuli smo od Atlante, gdje smo imali dva učesnika – atletičara. Već na narednim paraolimpijskim igrama u Sydneyu bili smo prisutni u dva sporta – atletika i sjedeća odbojka, da bi u Pekingu bili zastupljeni u četiri sporta – atletika, sjedeća odbojka, biciklizam i plivanje. Upravo naši paraolimpijci su i najtrofejniji naši sportisti. Sjedeća odbojka je osvojila sve što se moglo osvojiti “. Legendarni Hrvoje Rebić vodio je miran porodični, penzionerski život.
„Imam divan brak sa svojom suprugom Dženanom. Odavno smo ušli u petu deceniju zajedničkoga života. Fino živimo, penzionerski. Samo da nas zdravlje služi “, govorio je Hrvoje Rebić, kojeg smo upravo najčešće mogli vidjeti u laganim šetnjama sarajevskim ulicama sa njegovom životnom saputnicom. Hrvoje Rebić je preminuo u 82 godini.
Počivao u miru i nek mu je laka zemlja bosanska.
