Zamislite svijet u kojem se napetosti više ne rješavaju oružanim sukobima. Evropa je ustrajala u tom svijetu "mašte", ignorirajući okrutnu stvarnost izvan svojih granica. Je li vrijeme za buđenje?, pita se ugledni slovenski filozof Slavoj Žižek, koji u Ukrajini boravi proteklih šest mjeseci, u svojoj kolumni za The Guardian.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Putin: 'Država je suverena ili kolonija'
"San o brzoj ukrajinskoj pobjedi, druga verzija izvornog sna o brzoj ruskoj pobjedi, završio je. U onome što sve više izgleda kao dugotrajna pat pozicija, Rusija polako napreduje, a cilj je jasan i više nema potrebe čitati između redova kada se ruski predsjednik Vladimir Putin uspoređuje s ruskim carem Petrom Velikim:
"Na prvi pogled, on je bio u ratu sa Švedskom kojoj je nešto oduzimao...Nije oduzimao ništa, vraćao je... Vraćao je i osnaživao, to je radio... Očito, i na nama je bilo da vratimo i ojačamo također."
Umjesto da se fokusiramo na određena pitanja ("Vraća" li se Rusija stvarno i čemu?), trebali bismo pažljivo iščitati Putinovo općenito opravdanje:
"Da bi mogla preuzeti nekakvo vodstvo – a čak i ne govorim o globalnom vodstvu, već o vodstvu u bilo kojem području - bilo koja država, bilo koji narod, bilo koja etnička grupa treba osigurati svoj suverenitet. Jer nema između, nema međudržave: država ili je suverena, ili je kolonija, bez obzira kako se kolonije nazivaju."
Ko je u globalnom svijetu suverena država?
Implikacija ovih riječi, kako je rekao jedan komentator, je jasna: postoje dvije grupe država: "suverene i osvojene. U Putinovom imperijalnom svijetu, Ukrajina bi trebala spadati u drugu kategoriju."
I kao što je ništa manje jasno iz ruskih službenih izjava posljednjih mjeseci, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Finska, baltičke države, a na kraju i sama Evropa "spadaju u drugu kategoriju".
Sada znamo šta znači poziv da se Putinu dopusti da "spasi obraz". To ne znači prihvatanje manjeg teritorijalnog ustupka u Donbasu, već Putinove imperijalne ambicije.
Razlog zašto ovu ambiciju bezuvjetno treba odbaciti je taj što smo u današnjem globalnom svijetu, u kojem nas sve progone iste katastrofe, svi na neki način u situaciji da nismo niti suverena niti osvojena država: inzistirati na punom suverenitetu u susret globalnom zatopljenju je ludost jer naš opstanak ovisi o uskoj globalnoj saradnji.
Rusija želi zavladati proizvodnjom hrane
Rusija ne zanemaruje globalno zatopljenje - zbog čega je bila toliko ljuta na skandinavske zemlje kada su izrazile želju postati članice NATO-a? S globalnim zatopljenjem u igru dolazi pitanje kontrole Arktičkog prolaza. (Zato je Trump želio kupiti Grenland od Danske.)
Zbog eksplozivnog razvoja Kine, Japana i Južne Koreje, glavna prometna ruta će ići sjeverno od Rusije i Skandinavije.
Ruski strateški plan je profitirati od globalnog zatopljenja: kontrolirati glavnu svjetsku prometnu rutu plus, razviti Sibir i kontrolirati Ukrajinu. Na taj način Rusija će toliko zavladati proizvodnjom hrane da će moći ucjenjivati cijeli svijet. To je konačna ekonomska stvarnost koja se krije ispod Putinovog imperijalnog sna.
Evropa između SAD-a i Rusije: Neutralnost ili autonomija?
Oni koji zagovaraju manju podršku Ukrajini i veći pritisak na tu zemlju da pregovara, uključujući prihvatanje bolnih teritorijalnih odricanja, vole ponavljati da Ukrajina jednostavno ne može dobiti rat protiv Rusije.
To je istina, ali upravo u tome i jest veličina ukrajinskog otpora: riskirali su nemoguće, prkoseći pragmatičnim proračunima, a najmanje što im dugujemo je puna podrška. Da bismo to učinili, potreban nam je jači NATO – ali ne kao produžena ruka američke politike.
Američka strategija suprotstavljanja kroz Evropu daleko je od samorazumljive: ne samo Ukrajina, već i sama Evropa postaje mjesto proxy rata između SAD-a i Rusije, koji bi mogao završiti kompromisom između te dvije zemlje na račun Evrope.
Postoje samo dva načina da se Evropa makne iz te pozicije: igrati igru neutralnosti – što je prečac do katastrofe – ili postati autonomna. (Zamislite samo kako bi se situacija mogla promijeniti ukoliko Trump pobijedi na sljedećim američkim izborima.)
Kissinger i Chomsky – dva lica iste medalje
I dok neki ljevičari tvrde da je rat u Ukrajini u interesu NATO-ovog industrijsko-vojnog kompleksa, koji koristi potrebu za oružjem kako bi izbjegao krizu i stekao profit, njihova prava poruka Ukrajini je: OK, vi ste žrtve brutalne agresije, ali ne oslanjajte se na naše oružje jer ste na taj način u rukama industrijsko-vojnog kompleksa...
Dezorijentacija uzrokovana ukrajinskim ratom stvara čudne prijatelje kao što su Henry Kissinger i Noam Chomsky koji "dolaze sa suprotnih strana političkog spektra – Kissinger je bio državni sekretar pod republikanskim predsjednicima, a Chomsky je jedan od vodećih ljevičarskih intelektualaca u Sjedinjenim Državama – i često su se sukobljavali. Ali kada je u pitanju ruska invazija na Ukrajinu, obojica su nedavno sugerirali da Ukrajina razmotri nagodbu kojom bi odustala od dijela svog teritorija, kako bi se brže postigao mirovni sporazum.
Ukratko, njih dvojica zastupaju istu verziju "pacifizma" koja funkcionira samo ako zanemarimo ključnu činjenicu da se u ovom ratu ne radi samo o Ukrajini, već o brutalnom pokušaju promjene cjelokupne geopolitičke situacije.
Hoće li Evropa postati mjesto rata kojem nema kraja?
Prava meta rata je razbijanje evropskog jedinstva, što zagovaraju ne samo američki konzervativci i Rusija, već i evropska ekstremna desnica i ljevica – u ovom trenutku, u Francuskoj, Melenchon susreće Le Pen.
Najluđa ideja koja kruži ovih dana je da bi Evropa i Rusija, kako bi se suprotstavile novom polaritetu između SAD-a i Kine (koje predstavljaju ekstremni zapadni liberalizam i orijentalni autoritarizam), trebale ponovo udružiti snage i formirati treći "euroazijski" blok zasnovan na kršćanskom nasljeđu pročišćenom od svog liberalnog viška. Sama ideja o "euroazijskom" trećem putu je današnji oblik fašizma.
Dakle, što će se dogoditi "kada birači u Evropi i Americi, suočeni s rastućim troškovima energije i većom inflacijom potaknutom sankcijama protiv Rusije, izgube interes za rat kojem, čini se, nema kraja, s potrebama koje samo rastu kako obje zaraćene strane idu prema „dugotrajnom zastoju"?
Odgovor je jasan: u tom trenutku evropsko će naslijeđe biti izgubljeno, a Europa će de facto biti podijeljena između američke i ruske sfere utjecaja. Ukratko, sama Evropa će postati mjesto rata kojem, čini se, nema kraja.
Biti ljevičar danas znači 'nedvosmisleno stati iza Ukrajine'
Ono što je danas apsolutno neprihvatljivo za istinskog ljevičara nije samo podržavanje Rusije nego i iznošenje "skromnije" neutralne tvrdnje da je ljevica podijeljena između pacifista i pristaša Ukrajine, te da tu podjelu treba tretirati kao sporednu činjenicu koja ne bi trebala utjecati na globalnu borbu ljevice protiv globalnog kapitalizma.
Kada je zemlja okupirana, vladajuća klasa je ta koja je obično podmićena sarađivati s okupatorima kako bi zadržala svoj privilegirani položaj, tako da borba protiv okupatora postaje prioritet.
Danas nije moguće biti ljevičar ako se nedvosmisleno ne stane iza Ukrajine. Biti ljevičar koji "pokazuje razumijevanje" za Rusiju je isto kao biti jedan od onih ljevičara koji su, prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez, ozbiljno shvatili njemačku "antiimperijalističku" retoriku usmjerenu prema Ujedinjenom Kraljevstvu i zagovarali neutralnost u ratu Njemačke protiv Francuske i Velike Britanije.
Ako ljevica ovdje zakaže, igra je za nju gotova. No, znači li to da bi ljevica jednostavno trebala stati na stranu zapada, uključujući desničarske fundamentaliste koji također podržavaju Ukrajinu?
Bushev 'frojdovski lapsus' treba tretirati kao priznanje zločina
U govoru u Dallasu 18. maja 2022., kritizirajući ruski politički sistem, bivši američki predsjednik George Bush je rekao:
"Rezultat je odsustvo provjere i ravnoteže u Rusiji, i odluka jednog čovjeka da pokrene potpuno neopravdanu i brutalnu invaziju Iraka." Brzo se ispravio: "Mislim, Ukrajine", zatim je rekao "Iraka, također" na smijeh publike i dodao "75", referirajući se na svoje godine.
Kao što su primijetili mnogi komentatori, dvije stvari ne mogu ne upasti u oči u ovom prilično frojdovskom lapsusu: činjenica da je javnost uz smijeh primila Bushovo implicitno priznanje da je američki napad na Irak (koji je on naredio) bio "potpuno neopravdana i brutalna invazija", umjesto da se to tretira kao priznanje zločina koji se može usporediti s ruskom invazijom Ukrajine; plus Bushev zagonetni nastavak njegove samoispravke "Iraka, također" - šta je time htio reći? Da razlika između Ukrajine i Iraka zapravo nije bitna? Konačna referenca na njegovu poodmaklu dob ni na koji način ne utječe na ovu enigmu.
Ali enigma se raspršuje onog trenutka kada Bushevu izjavu shvatimo ozbiljno i doslovno: da, uz sve razlike uzete u obzir (Zelenski nije diktator poput Sadama), Bush je učinio isto što Putin sada čini Ukrajini, pa bi i obojici trebalo biti suđeno po istim kriterijima.
WikiLeaks otkrio desetke američkih Buča i Mariupolja
U vrijeme kada se sve ovo događa, britanska ministrica unutrašnjih poslova Priti Patel odobrava izručenje Juliana Assangea, novinara i osnivača WikiLeaksa, SAD-u. Koji je njegov zločin?
Ništa drugo osim javnog iznošenja zločina koje George Bush priznaje u svom lapsusu: dokumenti koje je objavio WikiLeaks otkrivaju kako je pod Bushovim predsjedništvom "američka vojska ubila stotine civila u neprijavljenim incidentima tokom rata u Afganistanu, dok irački dosjei koji su procurili pokazuju da je ubijeno 66.000 civila, a zatvorenici mučeni."
Zločini su to koji se u potpunosti mogu usporediti s onim što Putin radi u Ukrajini. Gledajući danas unatrag, možemo reći da je WikiLeaks otkrio desetke američkih Buča i Mariuoplja.
Iako suđenje Busha nije ništa manje iluzorno od dovođenja Putina pred Haaški sud, minimum koji bi trebali učiniti oni koji se protive ruskoj invaziji na Ukrajinu jest zahtijevati hitno oslobađanje Assangea.
Srce svakog pravog ruskog domoljuba kuca za Ukrajinu
Ukrajina tvrdi da se bori za Evropu, a Rusija tvrdi da se bori za ostatak svijeta protiv zapadne jednopolarne hegemonije. Obje tvrdnje treba odbaciti, a tu na pozornicu stupa razlika između desnice i lijeve.
Sa stajališta desnice, Ukrajina se bori za evropske vrijednosti protiv neevropskih autoritaraca; sa stajališta ljevice, Ukrajina se bori za globalnu slobodu, uključujući slobodu samih Rusa. Zato srce svakog pravog ruskog domoljuba kuca za Ukrajinu.“
