Region

Pogled iz susjedstva: Hoće li Vučić izdati Putina? ‘U to naoko nema sumnje, ali ako u Francuskoj pobijedi Le Pen…‘

Ruska agresija na Ukrajini stubokom je promijenila geopolitičke odnose u Evropi koji više ne trpe nikakvo oklijevanje i kalkulantski pristup. Stvari su se usijale i intenzivirale. Rat je došao na krajnje istočne granice Evrope. Zbog toga se u vrlo delikatnoj situaciji našao najveći politički “balanser”, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je ruskom intervencijom na Ukrajinu peče na laganoj vatrici i stjeran je u ćošak da se konačno izjasni na koju će stranu. Poput Buridanovog magarca. A to mu je najteže. Čini se da u Bruxellesu i Washingtonu, ali i Moskvi imaju sve manji prag tolerancije za njegovo političko “kokošarenje” – davanja žmigavca prema Zapadu, a skretanje na ruski drum, piše Jutarnji list.

Došlo je vrijeme odluke. – Od Srbije očekujemo jasan stav kada je u pitanju vanjska politika. Beogradu treba biti jasno da se više ne može sjediti na dvije stolice. Bruxelles zbog ruske invazije i promjena u političko-sigurnosnim uvjetima u Evropi od svojih članica traži veće jedinstvo, koje i kandidati moraju slijediti ako žele biti dio toga, pa se tu više ne govori o “pregovorima” nego o “ispunjavanju uvjeta” i pokazivanja privrženosti politici bruxelleskog kluba. Stoga je iluzorno očekivati da će Srbija i dalje biti pošteđena jakog pritiska, što zna i osjeća sam Vučić.

No nije stvar samo u pritisku Zapada, on se toliko vezao uz Putina koji će, pogotovo sada, kada je opijen ratnom retorikom i ponašanjem, teško biti previše blagonaklon prema Vučićevim ekshibicijama. Došlo je vrijeme pozicioniranja, a ne kompromisa, jasno je ovih dana poručeno Vučiću iz Berlina, ali i iz drugih važnih europskih središta. Srbija vodi pregovore o članstvu u EU, ali je jedina zemlja u Evropi koja praktički podržava rusku intervenciju, pa je čak apsurdni podatak da više od 80 posto Srba podržava rusku intervenciju u Ukrajini, a da u samoj Rusiji, čak i pod velikim političko-propagandnim pritiscima, Putinovu ratnu avanturu podržava oko 70 posto Rusa.

Srbijanski mediji rat u Ukrajini nazivaju “specijalnom vojnom operacijom”, a nivo podrške ide u smjeru naslova poput “Zapad drhti pred Putinom”, “Sudbina svijeta u Putinovim rukama” ili se zločin u Buči negira i naziva “zapadnjačkom inscenacijom”. U takvoj situaciji desnokonzervativni i nacionalistički predsjednik Aleksandar Vučić koji je nedavno premoćno pobijedio na predsjedničkim izborima morao bi napraviti kopernikanski obrat prema svom kremaljskom bratu Vladimiru. On na sve način nastoji odugovlačiti i lavirati, ali “rokovi” ga pritišću, situacija sustiže, iako i dalje kalkulira i s nestrpljenjem očekuje ishod odlučujuće bitke za Donbas koja bi mogla odrediti sudbinu rata u Ukrajini, a time i njegov konačni smutljivi i demagoški odabir.

Kako očuvati sistem?

Nekoliko je tu scenarija. Vučić i dalje želi sjediti na dvije i više stolica, pokušava zadovoljiti i Putina i Zapad, svoje u velikoj većini filoputinovsku i velikorusku javnost, a da to ni na koji način ne ugrozi njegovu jedinu želju – što dulji neprikosnoveni opstanak na vlasti i poziciju ultimativnog povijesnog srpskog velikomučenika.

Dva je puta u UN-u glasovao protiv Rusije – osuđujući agresiju koju tako ne naziva, a nedavno je digao ruku i za izbacivanje Rusije iz UN-ova Vijeća za ljudska prava, zbog čega se njegov ministar vanjskih poslova Nikola Selaković posebno ispričavao Kini (!?), a on Putinu objašnjavajući da se nalazi pod stravičnim pritiscima. No, s druge strane, Rusiji nije uveo sankcije, premda je upozoren iz Bruxellesa da, ako već želi biti član EU, a to je i dalje njegov kako kaže “strateški cilj”, onda mora i slijediti Unijinu politiku. Kako će se Vučić izjasniti? No, kako nam kaže srbijanski analitičar Zoran Kusovac, Bruxelles ima sve manje strpljenja i razumijevanja.

Milivoj Bešlin iz beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju kaže nam pak kako su pritisci na Vučića nesumnjivi, ali njegov je ključni cilj očuvanje vlasti uz minimalne izmjene autoritarnog sustava koji je uspostavio.

“U tu svrhu on će se truditi da zadovolji i svoju desničarku i rusofilsku bazu u zemlji i važne zapadne zemlje. Nema tu ni strategije ni ozbiljne politike”, kaže Bešlin.

Vučić se pokazao da je jači od stranke, jer je dobio puno više glasova od SNS-a, čime je on zadovoljen, a pokazao je stranci da su oni bez njega u velikim problemima, pa će zbog te ovisnosti i podržati svaki njegovu preobrazbu. Izgradio je takav kult ličnosti da može raditi što hoće, a uz sebe ima i odane medije koji poput kerbera reagiraju samo na njegov mig. Mogu lajati, napadati i gristi kako on zazvižduče.

Za Kusovca nema sumnje da će Vučić napraviti “salto mortale” i opredijeliti se, na kraju krajeva, za Zapad.

Nije, kako kaže Kusovac, pitanje na koju će se stranu okrenuti, nego kako će to izvesti, a da ne ugrozi sebe jer mu je javnost uglavnom proruska te da previše ne razbjesni Ruse, koji bi mu mogli možda “skuhati poparu”.

“Način na koji će to napraviti i kako će to priopćiti srbijanskoj javnosti ovisi o tome koliko će ga i kako Zapad protisnuti”, kaže Kusovac.

Bešlin smatra da će vjerojatno morati omekšati svoj rigidni stav i prema Zapadu i prema regiji, ali nije do kraja siguran u neki veliki obrat.

“Vjerujem da će do izvjesnih pomaka doći, ali ne bih očekivao konačnu promjenu kao što neki misle. Suviše dugo je i on osobno i u Srbiji pod njegovim režimom trasiran put koji je bio odraz rusofilije, putinofilije, otpora Zapadu i europskim vrijednostima i neprijateljstvu prema regiji da bi se preko noći sve okrenulo”, kaže Bešlin.

Po njemu, teško je zamisliti neki revolucionarni pomak.

“Mislim da će se refleksije politike sjedenja na dvije ili četiri stolice nastaviti, ali uz nešto više prozapadnih tonova. Pitanje je i kako će zapadne zemlje prihvatiti jednu ovakvu politiku koja će i dalje biti neiskrena i dvolična”, kaže Bešlin.

Ruski politolog Nikita Bondarev kaže pak za portal Balkanist da se ne treba bojati da će Srbija izdati Rusiju i “gajiti bojazan da će Srbija promijeniti svoj stav”. Bondarev hvali Vučićevu domišljatost jer po njemu on “slijedi Zapad u simboličnim detaljima koji su za EU i SAD važni”, ali nikada neće u krupnim stvarima okrenuti leđa Rusiji, a tu tezu Bondarev temelji na, kako kaže, “velikoj privrženosti i bratstvu srpskog i ruskog naroda” koju Vučić ima na umu.

Iz šupljeg u prazno

Kusovac pak misli da je Vučić preveliki pragmatičar da ne bi shvatio u kakvoj se situaciji nalazi.

“Njegova igra sa Zapadom koju im već dugo prodaje da ga moraju trpjeti jer će u protivnom doći neki gori desničari i rusofili od njega sve manje prolazi jer je pročitan”, kaže Kusovac.

Pogotovo jer se pokazalo da se desničarski glasovi prelijevaju iz šupljeg u prazno, a da je on sam u tome tek jedna od nijansi crne radikalne boje. Vučić je, kaže pak Kusovac, improvizator, koji igra od danas do sutra, a nema neku dugoročnu strategiju ili politiku, samo se prilagođava trenutnoj situaciji.

Putin je, barem prema ruskim medijima, prihvatio Vučićevu snishodljivu ispriku zašto je glasao protiv Rusije jer su, kako mu je kazao, “i Srbiji prijetili sankcijama”. No, prema Kusovcu, Vučić je sada stisnut tako da ova njegova odluka – Zapad ili Rusija – mora biti dugoročna, a on je igrač koji voli odluke na kratki rok, jer tada lakše manipulira i mijenja poziciju, misli Kusovac. No, nakon što igra “toplo-hladno” – glasa protiv Rusije, ali ne uvodi sankcije, sve morao vratiti na staro, pa je Air Serbia, uz bjeloruske i turske, jedini europski avioprijevoznik koji i dalje ima vezu s Moskvom. Ipak, nevoljko je morao popustiti te nakon što je udvostručio broj letova, nakon poziva iz Bruxellesa ponovno se, premda bezuspješno, durio jer Tursku zbog toga nisu stiskali. No, Vučić je tako osmislio još neke taktike.

Zasad tvrdi da neće uvoditi sankcije, čak je pripremio i taktiku (vidjet ćemo hoće li mu proći) da oteže s formiranjem nove vlade, što dulje, možda čak do septembra (!?), pravdajući se da tehnička vlada nije ovlaštena za tako ozbiljne odluke kao što su sankcije. Izborna situacija mu je čista i vladu bi mogao formirati već za koju sedmicu, ali misli da će mu ovaj balkanski manevar proći u Bruxellesu, a i zadovoljiti nestrpljivi Kremlj. Zanimljivo je da Rusi toleriraju njegovu ekvilibristiku, pa ruski balkanolog Oleg Bondarenko za portal Balkanist kaže kako Srbija i dalje ostaje vjerni ruski saveznik te da “stoički odolijeva pritiscima Zapada”.

“Vučić ide na kompromis sa Zapadom u malim stvarima (on smatra da glasanje u UN-u nije bitno jer neće naškoditi Rusiji), ali ne popušta u velikim stvarima, kao što su sankcije”, misli Bondarenko.

Putinova prijetnja

S druge strane i Putin ima mehanizme kojima može natjerati Vučića na drugačiji odabir. Naime, osim što je evidentno velika većina Srba vrlo proruski, dapače proputinovski nastrojena, on osim Vučića ima sigurno još igrača na političkoj sceni, a neki poput stranaka Zavetnici i Dveri otvoreno priznaju svoju odanost i privrženost Putinu. Iz Moskve je ne jednom Vučiću sugerirano da oni u Srbiji imaju dovoljno svojih ljudi da mu mogu smjestiti i destabilizirati zemlju. Prisjetimo se da su prije nekih malo više od godine i po dana u Srbiji bili veliki prosvjedi, prilično političko-ideološki nejasni, ali se u njima provlačio dosta jasan ruski trag. Nije nepoznato da je Srbija premrežena ruskom špijunskom mrežom te da ima dovoljno kandidata za novog srpskog vožda na tamošnjoj političkoj sceni. No, to je i jedan od glavnih “aduta” kojima Vučić nastoji “zadiviti” Bruxelles.

Prema nekim kalkulacijama i nagađanjima, ovog puta vladu će formirati bez Ivice Dačića, koji slovi za jednog od najvažnijih moskovskih ljudi u Beogradu. No, nije to jedini razlog. Dačiću je do sada, kaže Kusovac, morao davati razne sinekure njegovim ljudima, a njegovim uklanjanjem te bi sinekure Vučić mogao podijeliti pak svojim bliskim suradnicima. Nagađa se da bi se mogao riješiti i Aleksandra Vulina, svog vjernog megafona i čovjeka za kojeg se kaže da je u “vrlo bliskim”, što god to značilo, odnosima s glavnim Putinovim obavještajcem Nikolajem Patruševom.

Vulina bi, opet da zadovolji Zapad, šaputa se po beogradskim zakucima, mogao baciti što dalje na istok, čak do Pekinga za ambasadora. S druge strane na mjesto ministra vanjskih poslova mogao bi doći Marko Đurić, sadašnji ambasador u Washingtonu, koji je tamo navodno napravio dobar posao te bi Amerikanci, misli Vučić, bili zadovoljni tim kadrovskim rješenjem. No, Kusovac ne isključuje još jednu Vučićevu zaplotnjačku igru koju u očaju može izvući iz “malog mozga” – da kratkoročno Dačiću da tu funkciju, ali pod uvjetom da on obavi taj “prljavi posao” razdruživanja od Moskve, kako bi Vučić ostao “čist”.

Politička koncesija

“To su spekulacije tipične za Beograd, ali nikad ne reci nikad”, kaže Kusovac.

No, Vučić, osim što se vezao uz “brata Viktora” jer će sa Savezom vojvođanskih Mađara koji su Orbánova inozemna podružnica sastaviti novu vladu, iščekuje i rezultat drugog kruga francuskih izbora, jer bi pobjedom Marine Le Pen došlo do jačih turbulencija unutra EU, za koje on misli da bi mu išli u prilog i odgodili traženo striktno izjašnjavanje. Pogotovo misli da bi osovina Beograd – Budimpešta time ojačala. Prema Bešlinu, veza Vučića i Orbana veoma je bliska i svestrana.

“Oni razvijaju identičan politički sistem, zarobljavaju društvo, satiru opoziciju, uništavaju nezavisne medije i uspostavljaju jedan nevjerojatan sistem endemske korupcije.

Oni se pomažu financijski, politički, oni su ideološka, antieuropska i putinofilska subraća i ta veza je na obostranu korist, s tim što je Orban jači igrač u tom tandemu”, kaže Bešlin.

I misli da je ta osovina slamka spasa za koju se može uhvatiti kako bi još odgodio svoje izjašnjavanje. No, postoji još jedna stvar zbog koje bi Vučića moglo pretegnuti na zapadni bok. A to je ekonomija. Kako kaže Kusovac, prvih pet glavnih ekonomskih partnera Srbije su zemlje EU. Od 2010. do 2020. godine gotovo 70 posto ukupnih izravnih stranih ulaganja, u iznosu nešto manjem od 18 milijardi eura bilo je iz EU, a firme iz Rusije imale su samo 10 posto direktnih stranih ulaganja, odnosno nešto manje od 2,5 milijarde eura, a kineskih još i manje – oko 3,5 posto. Glavnina, od oko 80 posto trgovine s Rusijom odnosi se na energente.

Bruxelles je Vučiću dao još jednu političku koncesiju – iako je tamošnja naftna industrija NIS u ruskom većinskom vlasništvu i postojala je zbog toga opasnost da će biti problema s opskrbom naftom, Srbija će je i dalje dobivati putem Jadranskog naftovoda. Vučić je svjestan, kaže Kusovac – kako su Evropljani tu zažmirili, ali zna da ipak preventivno drže makar jednu ruku na ventilu. Jedan od vodećih njemačkih listova Frankfurter Allgemeine Zeitung navodi pak da čak 72 posto od 2800 stranih firmi dolaze iz EU i osiguravaju “dvije trećine s tim kompanijama povezanih 312 hiljada radnih mjesta”.

Prema podacima Njemačke privredne komore, samo 400 njemačkih kompanija u Srbiji zapošljava više od 65 hiljada radnika. Pred Aleksandrom Vučićem je vrijeme odluke, a kolo sreće se već počelo okretati – i pitanje je što će pokazati strelica kada se ono zaustavi. Vučić je debelo u sudijskoj nadoknadi, a ishod je još neizvjestan, jer ovisi i o rezultatima drugih – od stanja na ukrajinskoj fronti, preko francuskih izbora do pritiska s istočne tribine, kako one u Beogradu tako i moskovske.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare