Svijet

Politico: Rat nije ni završio, a u Evropi se već sve promijenilo. Ključno pitanje svi izbjegavaju

Utjecajni portal Politico u ponedjeljak je objavio analitički članak Andrewa A. Michte, dekana Fakulteta za međunarodne i sigurnosne studije pri Evropskom centru za sigurnost George C. Marshall i višeg saradnika u Scowcroft centru za strategiju i sigurnost Atlantskog vijeća o značaju rata u Ukrajini za budućnost Evrope.

Instinktivan odgovor

Michta u članku ističe da rat u Ukrajini označava tektonski pomak u evoluciji europskog kontinenta. Uzrokovan historijskom pogrešnom procjenom ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ali i otporom ukrajinskog naroda. A brz, gotovo instinktivan odgovor Sjedinjenih Država da pruže vojnu i ekonomsku pomoć Kijevu, samo je ubrzao ovu promjenu.

To je, ističe, rat koji transformira sistem jer je razotkrio okoštali sistem raspodjele moći u Evropi. Naizgled podređen institucijama stvorenim tokom višedesetljetnog ‘nadnacionalizma‘ kako bi se neutralizirala vojna slabost kontinenta nakon 1945. godine. Također je otkrio suprotstavljene unutarevropske interese i svrstavanja. Dok je u prvi plan postavio pitanje jesu li postojeće institucije još uvijek dorasle svom zadatku.

Pitanje je, navodi, jesu li NATO i Evropska unija sposobni potaknuti Evropu da se suprotstavi Rusiji i naplatiti razornu cijenu za početak rata kakav kontinent nije vidio od 1945. godine. Ili će Putin uspjeti u svojem imperijalnom osvajanju Ukrajine, ponovno uspostaviti sferu utjecaja u Istočnoj Evropi. I kada se jednom njegova vojska reorganizira za nekoliko godina - možda čak direktno izazvati NATO.

Nova sigurnosna arhitektura

Do sada je odgovor Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu poznat i po svojoj velikodušnosti. I po svojoj neplaniranoj prirodi. Također je definiran političkim "mišićnim pamćenjem" (mišićno pamćenje je sposobnost reproduciranja određenog pokreta. Bez svjesnog razmišljanja, stečena kao rezultat čestog ponavljanja tog pokreta, op.a.) o tome gdje je središte Evrope, a gdje počinje i završava njezina periferija.

Evropska politička rasprava u vezi Ukrajine kreće se oko toga kako bi trebao izgledati završetak cijele situacije ili, bolje rečeno. Je li još uvijek moguć završetak koji bi bio u skladu s prethodno postojećim stanjem stvari nakon što borbe prestanu. To je djelomično razlog zašto je razgovor o budućnosti Ukrajine vođen dobro poznatim nedostatkom proširenja Evropske unije. I zašto su ključna teška sigurnosna pitanja, poput članstva Ukrajine u NATO-u, uglavnom izbjegavana do sada.

Kolektivna odredba

Kad je u pitanju NATO, radi se u konačnici o čvrstoj moći i kolektivnoj odbrani. Poslijeratna raspodjela čvrste moći će potaknuti institucionalno uokvirivanje i definirati novu arhitekturu buduće Evrope. Upravo kao što se dogodilo na početku ‘Hladnog rata‘, u Evropi će se pojaviti novi centar zbivanja oko kojeg će se sve vrtjeti. On će se sve više premještati na sjeveroistok. Odluka Finske i Švedske da zatraže pristup NATO-u, samo je najočitiji primjer te promjene koja se odvija.

No, historijski gledajući, institucionalna rješenja sigurnosnih dilema okrenuta su prošlosti. Iako se tvrdi da nude rješenja za budućnost. Naravno, institucionalni sigurnosni aranžmani mogu poduprijeti saveze. Ali samo kada te institucije odražavaju stvarnu moć i interese, a nova stvarnost je nastala upravo tokom ovog rata.

No, dok je opasnost od ruskog revanšizma u Evropi ponovno politički ojačala NATO, bez stvarnog evropskog ponovnog naoružavanja, vojni savez će biti degradiran do tačke irelevantnosti. Danas je Evropa na prekretnici jer je i dalje vezana za "institucionalno razmišljanje“. Koje sve manje veze ima s tvrdom stvarnosti na terenu. U isto vrijeme, politički čelnici evropskog kontinenta osjećaju da će ono što se događa u Ukrajini - te, u konačnici, gdje će ona završiti na evropskoj političkoj karti - definirati tok evropske evolucije i, šire, transatlantskih odnosa.

Trajne posljedice

Bez obzira na sve, jedno je sigurno - postojat će stvarne i trajne posljedice za budućnost Evrope. Kada jedna zemlja izbori svoju slobodu užasnom i krvavom žrtvom, braneći pritom druge zemlje na kontinentu, ne može se za nju reći da je periferna država. Pobjednička Ukrajina bi stoga tražila svoje mjesto u Evropi već zbog same veličine svoje žrtve. Dok će i SAD i evropske zemlje koje su odigrale ključnu ulogu u njezinoj pobjedi - posebno one duž istočnog krila NATO-a - postati mnogo utjecajnije.

Kako se navodi dalje, Putinova glupost da ide svim silama protiv Ukrajine, pokrenula je proces koji se ne može preokrenuti. I ne radi se samo o tome da će se evropsko ‘gravitacijsko‘ središte pomaknuti na sjeveroistok.l Već i o tome da je nekoć maglovit koncept istočne Evrope kao ‘slijepog crijeva‘ Zapada - slika koju su ojačali balkanski ratovi 90-ih – gotovo pa posve demontiran.

Koža na kocku

Istočna Evropa sada je u potpunosti ‘evropska‘, njezina se historija i nasljeđe svaki dan iznova otkrivaju na američkim univerzitetima i think tankovima, a prizori Rige, Varšave i Kijeva ispunjavaju zapadne monitore i ekrane. Svjedoči se kako političari iz istočne Evrope pokazuju vodstvo i hrabrost u trenutku potrebe, jasno artikulirajući svoje nacionalne sigurnosne imperative i prioritete. Stavljajući kožu na kocku i preuzimajući stvarne rizike kako bi zaustavili Rusiju te pomogli Ukrajini u njezinoj borbi za slobodu i nacionalni suverenitet.

Rat u Ukrajini još nije završio, ali Evropa se već promijenila - i njezini čelnici to prepoznaju. Samo će trebati više vremena da svi uključeni to priznaju jer će to pokopati - možda i trajno - okoštali sistem, što je ono kako je kontinent donedavno izgledao, stoji u zaključku analize.