Šarena planeta

Prije 113 godina svijet je zatresla misteriozna eksplozija koja je ‘iščupala‘ milione stabala. Zavladao je veliki strah

Rano ujutro 30. juna 1908. godine dogodila se iznad centralnog Sibira ogromna eksplozija. Vidjelo ju je relativno malo domorodaca iz naroda Evenki (Tunguzi) koji žive u tom slabo naseljenom području sibirske tajge, ali su njezine posljedice bile vidljive čak u zapadnoj Evropi, a na mjestu događaja vide se i danas. U to davno doba vijesti su sporo putovale pa se nije odmah moglo znati o čemu je riječ. O njenim stvarnim učincima svijet je saznao tek nakon nekoliko decenija, napisao je poznati hrvatski geolog Tihomir Marjanac (Meridijani), prenosi Slobodna Dalmacija, te nastavlja:

Zadnjeg dana mjeseca juna 1908. oko 7 sati i 17 minuta po mjesnom vremenu južni Sibir preletjelo je svemirsko tijelo koje je za sobom ostavljalo svijetleći trag koji su promatrači vidjeli s udaljenosti veće od 500 kilometara. To je tijelo bilo toliko sjajno da se u njega nije moglo gledati te se promatračima učinilo kao da se odlomilo od Sunca. Nakon nekog vremena to se tijelo spustilo prema obzorju i eksplodiralo uz strahovit bljesak, plamen i tutnjavu.

Mark Garlick/science Photo Libra/AFP

U naseljima udaljenima više od 70 kilometara od mjesta eksplozije kuće su se tresle, prozorska okna bila su izbačena, stabla su se rušila, ljudi su popadali na tlo. Nije čudno što su mnogi pomislili da je nastupio kraj svijeta. Malobrojni Evenki koji su u pogođenom području čuvali svoja stada sobova bili su svjedoci razaranja u kojem je izginula sva njihova imovina - mnoga grla stoke i psi, porušene su im bile nastambe i spremišta, a neki su pretrpjeli teške povrede, od kojih su ubrzo i pomrli.

Plemenski vrač je nakon toga cijelo područje proglasio ukletim i niko se decenijama nije odvažio tamo poći. Njihovo je tumačenje te goleme eksplozije bilo osebujno. Razaranje su prouzročili bogovi gromovnici (koje nazivaju Ogdy) koje je prizvao legendarni vrač Magankan kako bi uništio suparničko Šanjagirsko pleme.

O tom iznimnom događaju izašla je vijest s opisom očevidaca samo u irkutskim novinama Sibir, već 2. srpnja 1908. godine. Središte tunguske eksplozije nalazilo se u slijevu rijeke Podkamennaya Tunguska, 70 km sjeverno od gradića Vanavara u kojem i danas žive pripadnici naroda Evenki, prastanovnici Sibira.

Relativno malobrojni očevici tvrdili su da je bolid došao s juga, drugi pak da je došao s istoka, a danas se čini najvjerovatnijim da je došao s jugoistoka. Tragovi u pustoši Ruski geolog Leonid Kulik, koji je u to vrijeme istraživao meteorite, pretpostavio je da je eksploziju izazvao pad velikog željeznog meteorita pa je dobio zaduženje da organizira ekspediciju u Sibir kako bi pronašao mjesto njegova pada.

Prvu ekspediciju Kulik je organizirao 1921. godine, ali tada nije dospio i do mjesta eksplozije. Sve njegove ekspedicije u Sibir bile su suočene s brojnim preprekama - neprohodnom sibirskom tajgom (prašumom), močvarnim tlom, nepostojanjem dobrih topografskih karata, nepoznavanjem mjesta očekivanog pada meteorita, obiljem komaraca, ali i strahom lokalnih vodiča od uklete šume.

Kulik je tek 1927. godine tokom druge ekspedicije uspio doprijeti do područja pogođenog tunguskom eksplozijom, 19 godina nakon nje. I ta ekspedicija zamalo nije uspjela zbog vremenskih neprilika, ali je naposljetku otkriveno golemo prostranstvo porušenih šuma, s malobrojnim trupcima bez grana koji su ostali stajati u samom središtu eksplozije.

Treću ekspediciju Kulik je organizirao 1929. godine, a četvrtu 1938., kada je uspio dobiti i avion kojim je obavio detaljno snimanje porušene šume iz zraka. Kulik je na tim ekspedicijama bezuspješno tražio udarni krater, ali je našao samo manje jame koje su nastale topljenjem snijega i leda i polomljena stabla koja su uokolo razbacana izgledala kao da se neka gigantska sila iz zraka sručila na šumu.

Uništeno je ukupno 60 miliona stabala na površini od 2150 km2, a na površini od 200 km2 šuma je izgorjela. Često se navodi da razoreno područje tunguske šume na karti podsjeća na leptira pa se na temelju toga pokušalo odrediti iz kojeg je smjera došlo svemirsko tijelo koje je izazvalo tu golemu eksploziju. Izazov za geofizičare i astronome Tunguska eksplozija izazvala je i niz neobičnih geofizičkih i meteoroloških pojava.

Eksplozija je izazvala potres koji su zabilježili mnogi seizmografi, a snaga mu je procijenjena na magnitudu 5. Sve se treslo tako snažno da se mašinovođa Transsibirske željeznice uplašio i zaustavio vlak misleći kako je voz iskočio iz tračnica. Nepunih 6 minuta nakon eksplozije dogodila se i geomagnetska oluja koju su zabilježili magnetometri u azijskim geofizičkim institutima, a koja je uočena i u Londonu.

Prolazak udarnog vala izazvanog eksplozijom zabilježili su barografi po cijeloj Aziji i Europi, pa tako i u Zagrebu. Buka, nalik na topovsku paljbu, čula se na udaljenosti od čak 800 kilometara. Eksplozija je izazvala i neobične atmosferske pojave pa su u cijelom području Azije i Evrope sljedeće noći bile vrlo svijetle i bez rasvjete se moglo čak čitati ili fotografirati, o čemu su javljali čitatelji londonskog Timesa opisujući boje na nebu poput polarne svjetlosti. Nebo je iznad horizonta bilo ružičasto, dok je nebeski svod bio plav kao po danu, a mogle su se vidjeti samo najsjajnije zvijezde. Prema tadašnjim novinskim izvještajima, posebne polarne svjetlosti tih su se dana mogle vidjeti i na Antarktici. Nakon eksplozije uslijedilo je i višemjesečno smanjenje prozirnosti atmosfere koje je uočeno u Sjevernoj Americi.

Svi istraživači koji su do sada posjetili mjesto tunguske eksplozije pokušavali su pronaći mjesto udara, krater, i barem neki ostatak tijela koje je eksplodiralo. Krater do danas nije pronađen iako italijanski istraživači vjeruju da je malo jezero Čeko, koje se nalazi 8 km sjevernije od središta eksplozije, nastalo upravo tada i da predstavlja krater koji je stvorio pad jednog od manjih dijelova rasprsnutog svemirskog tijela. Uprkos golemom uloženom trudu nisu nađeni ni ostaci tog svemirskog tijela pa je Kulikova potraga za meteoritskim željezom bila bezuspješna.

Ipak, u tlu i stablima pronađene su mikroskopski sitne čestice koje sadržavaju metale i rijetke elemente koje ukazuju na to da je svemirsko tijelo bilo asteroid. Tokom prve međunarodne ekspedicije 1990. godine, u kojoj je učestvovao i hrvatski astronom Korado Korlević, pronađene su čestice zarobljene u smoli porušenog drveća, koje su nastale kondenzacijom iz eksplozijskog oblaka. Hemijski sastav tih čestica (»sferula«) ukazuje na hondritsko asteroidno porijeklo svemirskog tijela koje je eksplodiralo iznad tunguske prašume.

Tunguska eksplozija je do sada bila pripisivana različitim uzrocima pa je uzročnik bila mala jezgra komete (što se još često spominje), mala crna rupa koja je tu prošla kroz Zemlju, eksplozija antimaterije, eksplozija metana oslobođenog iz smrznutog sibirskog tla, a govorilo se i da je 1908. godine iznad Sibira eksplodirao svemirski brod.

Ipak, najneobičnije je tumačenje da je tunguska eksplozija posljedica jednog od Teslinih eksperimenata sa "zrakama smrti". Snaga eksplozije procjenjuje se na 10-40 megatona (miliona tona) TNT-a, što odgovara snazi modernih termonuklearnih (»hidrogenskih«) bombi.

To je 1.000 puta veća snaga od atomske bombe koja je bačena na Hirošimu 1945. godine. Eksplozija se dogodila u atmosferi na visini od 2,5 do 9 km. Dakle, samo zahvaljujući zabačenosti mjesta eksplozije broj žrtava nije bio velik iako stvarna brojka nije poznata.

Fotografija porušenih stabala

Trupci porušenih stabala i danas leže na mjestu gdje su se srušili, kao nijemi svjedoci činjenice da se naš planet nalazi na svemirskoj "streljani" i da se povremeno nađe na kolizijskoj putanji nekog svemirskog tijela. Slučajnost je htjela da se ova golema eksplozija dogodi u slabo naseljenom području, ali da se dogodila iznad gusto naseljenog Londona, broj žrtava bio bi golem, ekonomske i političke posljedice nesagledive, a i historija Evrope bila bi posve drukčija. Tunguska eksplozija, iako najjača zabilježena atmosferska eksplozija, nije bila i jedina do sada.

Naime, do danas se dogodilo još nekoliko velikih eksplozija koje su, srećom, pogodile slabo naseljena, zabačena područja. Tako se slična eksplozija dogodila iznad Brazilske prašume nedaleko od granice s Peruom 13. augusta 1930. godine oko 8 sati ujutro, o čemu je pisao i sam Kulik 1931. godine. Čini se da se slična eksplozija dogodila i 11. decembra 1935. u Britanskoj Gvajani oko 21 sat.

Ta je eksplozija uništila prašumu u promjeru od 32 km. Oba događaja su slabo proučena i o njima se ne zna mnogo. Američko ministarstvo odbrane objavilo je podatak da su sateliti od 1975. do 1992. zabilježili čak 136 atmosferskih eksplozija snage veće od 1 kilotone (1.000 tona) TNT-a, no taj je broj vjerovatno čak 10 puta veći jer sateliti ne snimaju cijelu Zemljinu površinu. U našoj se blizini dogodila eksplozija snage veće od 10 kilotona 19. januara 1993. u atmosferi iznad sjeverne Italije, koja je izazvala potres magnitude 5, a prouzročio ju je manji asteroid hondritskog sastava i 6. lipnja 2002. kada se u atmosferi iznad istočnog Sredozemlja dogodila eksplozija snage 26 kilotona.

Mnogo otvorenih pitanja o Tunguskoj eksploziji do sada sigurno nije sve rečeno, treba provesti još mnoga istraživanja i odgovoriti na brojna pitanja. Još je otvoreno pitanje vrste svemirskog tijela koje je eksploziju izazvalo, iako se čini da nema dvojbe o njegovu sastavu, no nepoznata je njegova putanja, veličina, brzina i kut pod kojim je ušlo u Zemljinu atmosferu. Do sada se smatralo da je uzrok eksplozije bila mala jezgra kometa zbog njegove lomljivosti, ali nove spoznaje o asteroidima smanjuju razlike među njima i kometima pa su objekti nalik na asteroid Itokawu dobri »kandidati« za eksploziju tunguskog tipa ako bi ušli u Zemljinu atmosferu", napisao je Prof. dr. sc. Tihomir Marjanac.

‘Začuo se prasak, bilo je jako vruće‘

Velika plamena lopta viđena je kako prelazi preko sibirskog neba 20. juna 1908. godine, prije nego li je ekspolozija sravnila sa zemljom 80 miliona stabala i ostavila za sobom brojne leševe životinja, no nije bilo dokaza o ljudskim žrtvama. Jačina eksplozije bila je, tvrde stručnjaci, kao detonacija 185 nukleranih bombi iz Hirošime.

Italijanski naučnici proveli su 21 godinu istražujući takozvani Tunguski događaj. Tvrdili su kako je voda iz jezera Čeko ispunila krater, čime su podgrijavali teoriju da je tunguski fenomen izazvao meteorit, pisao je Daily Mail 2017. godine.

'Postalo je toliko vruće, da više to nisam mogao podnijeti. Kao da mi je košulja gorjela. Htio sam razderati košulju, i baciti je. Onda se začuo jak prasak, odletio sam nekoliko metara', neke su od izjave svjedoka.

Jaka eksplozija izazvala je ogromne valove sve do Velike Britanije, a prašina od eksplozije obasjala je noćno nebo iznad Europe i Amerike.

Naučnike je najviše zbunjivalo to što nije bilo ostataka ruševina poput kratera koje su na površini napravili fragmenti meteorita.

Italijanski naučnik Luca Gasperini s Univerziteta u Bologni dugo je vjerovao kako je upravo jezero Čeko, udaljeno nekih 8 kilometara od epicentra, ta karika koja nedostaje u cijeloj misteriji Tunguske.

Seizmička mjerenja koja je proveo njegov tim pokazalo je kako su se u jezeru sedimenti nakupljali oko jedno stoljeće.

Njihova studija ukazuje na to da je uzorak s najveće dubine star oko 280 godina, što znači da je jezero vjerovatno čak i starije.

Italijanska teorija tvrdi kako su u atmosferu ušla dva tijela. Jedno je eksplodiralo na visini od 8 kilometara, dok je drugo udarilo u Zemlju i stvorilo jezero Čeko.

Međutim, nova studija ruskih geologa baca potpuno novu svjetlo na ovaj događaj, piše Daily Mail.

'Osim toga, u tunguskoj oblasti postoje i druga duboka jezera kružnog oblika, koja izgledaju kao jezero Čeko, i vjerovatno imaju isto geološko porijeklo", navodi se u izjavi iz istraživačkog centra Ruskog zemljopisnog društva u sibirskoj oblasti.

'Geološki, jezero izgleda mlado. Ali ne dovoljno mlado da bi bilo jezero-krater, koji je izazvala eksplozija u Tunguskoj', pišu lokalni mediji te naglašavaju da razlog za njegovo formiranje i dalje ostaje tajna.

Iako su i dalje ostala brojna neodgovorena pitanja, mnogi smatraju kako je ipak riječ o meteoritu koji je eksplodirao u zraku.

Njima u prilog idu i podaci iz tog dijela Sibira iz 2013. godine gdje su pronađeni uzorci stjena koje imaju meteoritsko porijeklo.