Sutra se navršava 25 godina od rođenja ovce Dolly, prvog sisavca kloniranog iz stanice odrasle životinje, koja je na svijet došla u Institutu Roslin u blizini Edinburgha. Nikad niti jedna ovca u historiji nije uživala takvu medijsku pažnju kao Dolly čije rođenje Institut Roslin nije objavio 5. jula 1996., nego tek 22. februara 1997. godine. Tada je vodeći naučni časopis Nature objavio studiju škotskog biologa Iana Wilmuta i njegovih saradnika iz Instituta Roslin o eksperimentima koji su rezultirali Dollynim dolaskom na svijet.
Bila je to svjetska senzacija i zavladala je prava dollymanija. Institut Roslin u nekoliko je dana zabilježio 3.000 poziva iz cijelog svijeta, Dolly i njen naučni otac Ian Wilmut postali su junaci naslovnica magazina kao što su Time i People, a oglasio se, preko svojih bliskih saradnika, i tadašnji papa Ivan Pavao II. te zatražio zabranu kloniranja.
Kako je Dolly došla na svijet?
Dolly je bila klon, bolje rečeno zakasnjela blizanka jedne odrasle ovce pasmine Finn-Dorset. Stanica vimena te ovce uz pomoć električnih impulsa stopila se s neoplođenom jajnom stanicom kojoj je bila izvađena jezgra (koja nosi genetski materijal) druge ovce. Time su naučnici oponašali oplodnju. Postupak je uključivao i implantaciju zametka u maternicu treće ovce koja je poslužila kao surogat-majka. Cijeli je postupak bio mukotrpan jer je Wilmut kreirao Dolly tek u 277. pokušaju. Kada je klonirana ovca došla na svijet, dali su joj ime prema country pjevačici Dolly Parton.
"Može se činiti bizarnim, ali kad je Dolly rođena, bio sam zaokupljen vrtlarenjem. Bilo je to u julu 1996. godine, a mi smo znali da će, ako janje preživi, biti prva životinja klonirana iz odrasle stanice. Dao sam instrukcije samo nekolicini ljudi koji su trebali prisustvovati njezinu rođenju. Moj kolega Keith Campbell, koji je imao ogromnu ulogu u eksperimentima, bio je na ljetovanju. Kad se vratio, otišli smo na večeru. Medijski cirkus počeo je puno kasnije, u februaru iduće godine kad smo objavili rad", prisjetio se 20 godina poslije u razgovoru za New Scientist Dollyn znanstveni otac Ian Wilmut.
Zašto je Dollyno rođenje bilo važno?
Prije Dolly, većina naučnika sumnjala je da bi sisavac mogao biti kloniran iz odrasle stanice. Njezino rođenje dokazalo je da se pomoću specijaliziranih stanica može stvoriti točna kopija životinje iz koje te stanice potječu. To znanje otvorilo je puno novih mogućnosti u biologiji i medicini, uključujući i razvoj induciranih pluripotentnih matičnih stanica (iPS) za što su 2012. godine Nobelovu nagradu za medicinu dobili Britanac John Gordon i Japanac Shinya Yamanaka. Te stanice nude mogućnost obnavljajućeg izvora zamjenskih stanica i tkiva za liječenje brojnih bolesti, stanja i poremećaja, uključujući Parkinsonovu i Alzheimerovu bolest, povrede kralježnične moždine, moždani udar, opekline, srčana oboljenja, dijabetes itd.
Čim se Dolly pojavila, počele su spekulacije o kloniranju ljudi. To su čak javno početkom 2000-ih najavljivali ginekolozi Severino Antinori i Panos Zavos, a sekta raelijanaca na Božić 2002. godine objavila je rođenje prvog ljudskog klona, djevojčice Eve. No, to je bio samo marketinški trik. Nakon Dolly naučnici su klonirali brojne životinje, uključujući svinju, psa, mačku, konja, miša i makaki majmune. Osnovane su kompanije za kloniranje kućnih ljubimaca, ali je i za to pao interes. Jer, kloniranje nije kopiranje: klonirana mačka ili pas neće biti kao uginuli kućni ljubimac jer će se razvijati u drugim okolnostima.
Neki naučnici smatraju da bi se kloniranje moglo iskoristiti za ponovno oživljavanje uginulih vrsta ili za spas onih kojima prijeti izumiranje. Također, znanja koja su stečena tokom kloniranja Dolly i drugih sisavaca koriste su u tehnologiji in vitro embrija koji imaju tri roditelja: dva uobičajena i citoplazmu druge "majke".
Kako je živjela Dolly?
Za razliku od ostalih ovaca čiji u prosjeku 12-godišnji vijek niti ne zamijetimo, Dolly je, poput filmske ili rock-zvijezde, živjela pod svjetlom reflektora. Cijeli je život provela na Institutu Roslin i, osim pojavljivanja u medijima, vodila je normalan život s ostalim ovcama u toj instituciji. Kad je imala godinu dana, analiza DNK pokazala je da su njezini telomeri kraći nego što bi se očekivalo za normalne ovce iste dobi. Telomeri su "kapice" na krajevima kromosoma koje štite DNK od oštećenja. Kako životinje ili osobe stare, njihovi telomeri postaju sve kraći, što dovodi do oštećenja DNK. Smatra se da je Dolly imala kraće telomere jer je njezin DNK potjecao od odrasle ovce, a telomeri nisu bili potpuno obnovljeni tokom njezina razvoja. To je moglo značiti da je Dolly bila "starija" od stvarne dobi.
Tokom godina Dolly je imala ukupno šest janjadi s ovnom iz velške planine zvanim David. Njihovo prvo janje, Bonnie, rođeno je u aprilu 1998., blizanke Sally i Rosie rođene su sljedeće godine, a godinu dana poslije trojke Lucy, Darcy i Cotton.
Gdje je sada Dolly?
Nakon što se Dolly posljednji put ojanjila u septembru 2000. godine, otkriveno je da se zarazila virusom JSRV (Jaagsiekte ovčji retrovirus) koji kod ovaca uzrokuje rak pluća. Tokom te epidemije i ostale ovce na Institutu Roslin zaražene su JSRV-om. Nakon što su 2001. godine djelatnici Instuta Roslin primijetili da Dolly ukočeno hoda, dijagnosticiran joj je artritis. Bolest su uspješno liječili protuupalnim lijekovima, iako uzrok artritisa nikad nije otkriven. Dolly je imala normalnu kvalitetu života do februara 2003. godine kada je počela jako kašljati. CT je zatim pokazao da tumori u njezinim plućima rastu i donesena je odluka da ju se eutanazira kako ne bi patila. Dolly je uspavana 14. februara 2003. u dobi od šest godina. Preparirana je i izložena u Škotskom nacionalnom muzeju u Edinburghu gdje je postala jedan od najpopularnijih eksponata.
Šta je bilo s Ianom Wilmutom?
Kad je Dolly došla na svijet, Ian Willmut (76) postao je poznat diljem svijeta kao voditelj tima koji je uspješno klonirao ovcu. Magazin Time proglasio ga je osobom 1997. godine. No, golemu ulogu u kreiranju Dolly imao je biolog Keith Campbell (1954. - 2012.) koji je bio prvi autor rada objavljenog u Natureu, ali nije uživao Wilmutovu medijsku slavu. Ian Willmut je 2006. godine objavio, zajedno sa naučnim novinarom Rogerom Highfieldom, knjigu "After Dolly: The Uses and Misuses of Human Cloning" (Nakon Dolly: upotrebe i zloporabe ljudskog kloniranja). Za svoje naučne zasluge dobio je 2008. godine vitešku titulu Sir. Ian Wilmut je professor emeritus u Škotskom centru za regenerativnu medicinu na Univerzitetu Edinburgh. Prije tri godine u medijima je priznao da se bori s Parkinsonovom bolešću.
"Nisam želio držati veo tajne oko toga, nisam takav. Ako je korisno na bilo koji način spomenuti da imam Parkinsonovu bolest, a u ovom istraživačkom kontekstu jest, onda bih to vrlo rado spomenuo", rekao je Wilmut u razgovoru za BBC 2018. godine kada je priznao da mu bolest utječe na hodanje i općenito na kvalitetu života, prernosi Jutarnji list.
