U utančanom pristupu karakterističnom za režisericu Gretu Gerwig, čiji su prethodni projekti "Lady Bird" (2017.) i "Little Women" (2019.) dobili pohvale kritičara, film o Barbie urnebesna je, živopisna posveta kultnoj lutki koja je zaslužna za desetljeća maštovitih igara.
U isto vrijeme, film uspijeva biti istraživanje Barbienog kulturnog utjecaja - dobrog, lošeg i onog između. Kroz direktne komentare koji nabijaju na nos, od Barbienog predstavljanja nezavisne žene u odrasloj dobi do njezinih nerealnih, idealiziranih proporcija tijela, Gerwig stvara film slojevit i paradoksalan poput reputacije same lutke. Ona je feministička režiserka čiji su likovi znatiželjni, transgresivni i bune se protiv ograničavajućih okolnosti. Barbie nije iznimka.
Ostale recenzije:
Mission: Impossible – Dead Reckoning Part One
Indiana Jones and the Dial of Destiny
Film prati Stereotipnu Barbie (Margot Robbie), čiji se savršen život u Barbielandu postupno raspada jer su ljudi koji se igraju s njom u stvarnom svijetu tužni. Njezina zakrivljena Barbie stopala postaju ravna, dobiva celulit na bedrima i muče je misli o smrti.
Uz pomoć Čudne Barbie (Kate McKinnon) – komično oblikovane kao da se dijete "previše poigralo s njom" - Stereotipna Barbie ima zadatak ući u stvarni svijet kako bi pronašla svoju ljudsku porodicu i riješila njihove probleme.
"Barbie" zaranja u mnoge kontroverzne teme: potrošačka kultura, odrastanje, roditeljski odnosi, rodna dinamika i mnoštvo drugih pitanja - nudeći komentare dok pritom uspijeva učiniti da lutka izgleda sjajno. Mattel je dopustio da se ispitaju društvene percepcije Barbie, iako film u konačnici vraća Barbie, jer Barbie može biti šta god želite, a Barbie podržava sve žene. Bez obzira na to je li Barbin feminizam izravan ili ironičan, čini se da je film rekao, možete je kupiti bez krivnje.
Ali za projekt koji je nedvojbeno akcijom velika 114-minutna reklama za lutku, glavni tematski zaključak iz "Barbie" je da je život prave žene znatno teži, ali definitivno više isplativ nego što bi "život u plastici" ikada mogao biti.
Film počinje parodijom poznate scene iz filma Stanleyja Kubricka 2001: "Odiseja u svemiru". Svijet pada u nered kada ogromna Barbie sleti u pustinju poput NLO-a. Kroz sjajnu naraciju Helen Mirren rečeno nam je da su stanovnici ove puste zemlje gomila djevojčica koje imaju samo lutke za igru. Djevojčice su oslobođene dolaskom svoje uzbudljive nove prijateljice i, umorne od glumljenja majki, zauvijek razbiju svoje bljutave lutke.
Ovo otvaranje pozicionira Barbieland kao feminističku utopiju. U Barbielandu žene mogu sve: postati predsjednice, osvajati književne nagrade i priređivati fantastične zabave.
U stvarnom svijetu, Barbie je šokirana kada otkrije da su stvari malo drugačije nego u Barbielandu. Muški građevinski radnici je maltretiraju dok se rola. Dok Barbie kaže da se osjeća "nelagodno" u tim situacijama, Ken (Ryan Gosling) se osjeća "divljenim".
Kad Barbie pronađe svoju ljudsku porodicu, susreće se s neprijateljstvom tinejdžerice Sashe, koja tvrdi da Barbie nije ništa više od "profesionalne curice" zbog čijeg savršenog tijela i privilegiranog načina života se žene desetljećima loše osjećaju. Poput stvarnih žena, Barbie se suočava s objektivizacijom i kritikom.
U Barbielandu, Barbin dečko na plaži je "samo Ken". U stvarnom svijetu otkriva društvo u kojem muškarci vladaju. Nedugo nakon toga Kenova ljupka nevinost postaje zaražena konceptom koji je nov tamo gdje on dolazi: patrijarhatom.
Ken postaje opijen muškom dominacijom i film koristi svaku priliku da to isprazni. Ryan Gosling briljira u ovim komičnim trenucima. U jednom trenutku Ken upada u bolnicu i zahtijeva da izvrši operaciju unatoč tome što nema nikakve kvalifikacije – osim što je muškarac, naravno.
Ken zatim odluči provesti vlastitu viziju patrijarhata u Barbielandu. Svaka večer je "dječačka večer". Svaka Barbie postoji da bi se promatrala, služila muškarce pivom i njegovala krhki ego muškaraca. Pod Kenovom vladavinom, bivša predsjednica Barbielanda poslužuje piće mačo tipovima na plaži. Članice Vrhovnog suda koje čine samo žene degradirane su u navijačku ekipu.
Kenovi su natjerani da vjeruju da su njihova prava zasjenjena od strane žena i sami se prilagođavaju toksičnim muškim stereotipima kako bi povratili osjećaj kontrole.
I dok su lutke i njihovi sukobi zasigurno najzabavniji, najživahniji dio filma, ljudski likovi u filmu - posebno Gloria, Mattelova zaposlenica koju glumi America Ferrera, i njezina kćerka Sasha, koju glumi Ariana Greenblatt, pomiču fokus s analize lutkarstva na istraživanje ženstvenosti.
Gloria i Sasha otkrivaju da su krive za Barbieno čudno ponašanje, pa pokušavaju pomoći lutki da postigne stabilnost za sebe i svoju zajednicu. Čineći to, publika je uključena u dirljivo istraživanje o tome što znači odrastati kao žena, iz perspektive majke i kćeri.
Na kraju, Gerwig je uradila nešto ambiciozno i izvanredno. Iskoristila je ono što bi mogao biti jeftin izgovor za prodaju igračaka i učinila to pristupačnim političkim razgovorom o rodnoj politici, konzumerizmu i radikalnom činu samoljublja.
Njezina nevjerojatna ekipa izgradila je svijet iz snova koji izgleda tako stvaran i opipljiv da se možete zamisliti na njegovim ružičastim plastičnim podovima i otvarate razna sjajna vrata. Njezina glumačka ekipa prihvatila je njezinu viziju, bacajući se na fizičku komediju, gorljivu patetiku i najluđe trenutke filma s takvom predanošću da je to opijajuće.
Rezultat je ljetni film koji ima veću dubinu nego što biste očekivali i zahtijeva da ga se gleda na velikom platnu kako bi se uzeo u obzir svaki djelić nevjerojatne izrade ispred i iza kamere.
