The Black Phone povratak je u vrijeme kada je horor bio više o strahu i neizvjesnosti nego o krvi i nasilju. Da, ima i toga kasnije u ovom filmu, ali daleko manje da zadovolji apetite onih koji ovaj žanr posjećuju samo da bi bili pokopani u utrobi.
Ostale recenzije:
Everything Everywhere All at Once
Rani razgovor u filmu između glavnog lika Finneyja (Mason Thames) i njegovog prijatelja Robina (Miguel Cazarez Mora) veliča vrline Teksaškog masakra motornom pilom (The Black Phone smješten je u 1978.); Očit je utjecaj tog ključnog filma na koscenarista/redatelja Scotta Derricksona. Tokom 100-minutnog filma također se mogu naći posvete Johnu Carpenteru, Stevenu Kingu, pa čak i Netflixovom retro hitu Stranger Things.
Ethan Hawke, koji je prethodno radio s Derricksonom na Sinisteru, iz žrtve postaje počinitelj. On je The Grabber, serijski ubica djece koji ih otima i čini im neopisive stvari, ostavljajući za sobom nekoliko tragova. Dva policijska detektiva koja rade na slučaju su zbunjena i Mason uviđa da se omča steže jer član njegove male lige nestaje praćen njegovim najboljim prijateljem. U međuvremenu, Masonova mlađa sestra, Gwen (Madeleine McGraw), ima nadnaravne snove o strašnim stvarima koje se događaju. Sve je pripremljeno za Masonov susret s Grabberom.
Hawke nosi masku veći dio filma pa samo povremeno vidimo njegove crte lica. Tako je jezivije. Grabber drži Masona zarobljenog u ćeliji tamnice čekajući...ne dobre stvari. Na zidu u ćeliji je crni telefon, za koji The Grabber kaže da ne radi. Ali, kad zazvoni, Mason se javi. S druge strane je jedna od prethodnih žrtava, koja govori iz groba, nastojeći Masonu dati informacije koje bi mu mogle spasiti život. Ili je sve to neka vrsta razrađene zamke? Grabber igra igru, ali Mason ne zna pravila. Izvana, Gwen očajnički želi pronaći brata, ali njezini prediktivni snovi su nedostižni i teško ih je dešifrirati.
Logičke mane na stranu (a ima ih popriličan broj – na primjer, ne bi li zajednica koju muči serijski ubica otimač djece koristila nekakav sistem prijatelja za djecu?), Crni telefon je tijesno zamišljen i ne pokušava učiniti previše. Sekundarna priča koja uključuje Gwen malo je tanka i više liči na odvraćanje pažnje nego na nužan dio priče, ali se koristi za razbijanje napetosti. Provesti 70 minuta zarobljen u podrumu s Masonom moglo bi biti previše mučno. Srž priče je dobro obrađena i više se oslanja na teror koji proizlazi iz situacije nego na bespotrebna krvoprolića. Nadnaravni elementi su pod kontrolom, ali su neophodni za razvoj narativa.
Crni telefon djeluje učinkovito s malom glumačkom postavom, od kojih su dvoje – Thames i McGraw – iznimni dječji glumci (Thames je u vrijeme snimanja imala 13 godina; McGraw je godinu i po mlađi). Hawke uspijeva unijeti puno osobnosti u svoj neuravnoteženi lik unatoč nošenju maske. Nakon što smo vidjeli kako ga teroriziraju u The Purge i Sinisteru, zanimljivo ga je vidjeti s druge strane stvari. Nekoliko sporednih igrača, poput Jeremyja Daviesa kao Masona i Gweninog nasilnog oca alkoholičara, uglavnom su u pozadini. Ovo je uglavnom prilika za Thames, McGrawa i Hawkea da zablistaju.
Derrickson koristi prolog za uspostavljanje naizgled normalne radničke klase u predgrađu prije uvođenja mračnijih elemenata. Kako se misterija postupno otkriva, razina napetosti raste. Povremeno se koristi jump scare tehnika zajedno s dužim napetijim sekvencama (kao što je ona u kojoj Mason pokušava otvoriti bravu s kombinacijom).
S Crnim telefonom, Derrickson mijenja golemi budžet Doctora Strangea za nešto puno manje (Blumhouse je finansirao film). Stječe se dojam da je režiser želio priliku da stavi svoj pečat na film, a ne da jednostavno pokrene još jedan proizvod zasićen CGI-jem. Crni telefon je solidan horor film kakav je izašao nakon pandemije i budi sjećanja na vrijeme kad je "horor" značio više od skupa niza šokova i krvavih klišeja.
