"Dobro došli, gospodine Bond. Očekivali smo vas." Možda je to rečenica koju su mnogi Bondovi negativci koristili, ali nekako ima veći značaj ovdje jer konačno možemo gledati "No Time to Die" nakon nekoliko odgoda.
Cary Fukunaga na sreću je snimio film koji upotpunjuje priču i vodi je do kraja, što vas ostavlja emocionalnim kao kada kažete "zbogom" starom prijatelju.
Ostale recenzije:
Shang-Chi i legenda o deset prstenova
Bondovi filmovi oduvijek su bili poznati po svom eskapizmu, jer nije tako teško uključiti se u špijunsku fantaziju koju univerzum Jamesa Bonda predstavlja. Na kraju krajeva, filmovi prethode čak i eri blockbustera Jaws, a ovaj konačni blockbuster na velikom ekranu čekao se s nestrpljenjem.
Pa, sada kada je No Time to Die konačno stigao šest godina nakon Spectrea, nekako se čini više… stvarnim. Nije da izbjegava svoje eskapističke korijene. Ovdje Bond još uvijek povlači neke pomirljive poteze čak i između intenzivne akcije. Ali cijeli film nekako ima osjećaj neke zloslutne neizbježnosti koja se provlači kroz cijeli uradak.
Da je ovo konačni kraj jasno je još od samog početka. Ali ovdje postoji stalna dilema da se stvori cjeloviti film o Bondu bacajući što je više moguće na njega. Ovaj put ima mnogo toga na kocki da ga skoro ukopaju pod svom tom ozbiljnošću što ponekad zamara. Sjajna uvodna flashback scena obilježila je sve ovo pošto izgleda kao da je izašla iz slasher filma i uključuje Madeleine Swann i Safin (Rami Malek). Zatim imamo Bonda s Madeline u Italiji da zaključimo priču s Vesper. To prerasta u uzbudljivu scenu s agentima Spectrea koji ih jure, prije nego što uvodna špica krene.
To je ključna scena jer potvrđuje Bondovu nesposobnost da vjeruje ljudima i koliko mu je lako da prihvati ono što vidi pred sobom. No Time to Die se tada opasno približava rutinskom špijunskom triler filmu s tipičnom bioničkom zavjerom za rušenje svijeta (čak se i ozloglašena Pametna Krv vraća). No, ima dovoljno akcije i iskrenih uzbuđenja da zadovolje obožavatelje Bonda jer ga vješto podržavaju mnogi prijatelji i neprijatelji koji se vraaćju.
No Time to Die je prikladan kraj Craigove ere
Glumačka ekipa je također veoma odlučujući faktor. Jeffrey Wright se vraća kao Felix Leiter, a osjećaj bratstva između Bonda i njega osjeća se zasluženim. Lea Seydoux, kao Madeline, još je jedan lik koji dobija priču dok film počinje njenom pričom. Uprkos njenom razvoju lika iz Spectrea, još uvijek nije zaboravila koristiti pištolj, što se često događa s djevojkama iz Bonda. Tu je i Nomi Lashane Lynch kao agent 00, i to je dobrodošla promjena i očito se zabavila s ulogom. No, i ona je ispala kao još jedna Bond djevojka. Tu je i nekoliko primjera gdje ispada kao ne baš kompetentna. No, takvo što se ne može reći za Anu de Armas, koja igra Palomu, špijuna kojeg Bond sreće na Kubi.
Ali, najveći propust filma je i onaj koji je vjerovatno najvažniji, njegov negativac. Rami Malek je zastrašujući u toj uvodnoj sceni, gdje ga predstavljaju kao pravo čudovište. Ali, ništa od tog užasa kasnije ne izlazi na vidjelo jer postaje čovjek s nekim ožiljcima i megalomanskom zavjerom da uništi svijet. Propuštena prilika da se pruži prigodan protivnik posljednjem izlasku Daniela Craiga kao Jamesa Bonda.
Iako je tužno oprostiti se od Craigovog serijala dugog 15 godina, može se reći da je No Time to Die prikladan i epski zaključak njegove ere. On je tip koji je manje-više napravio svoju ulogu i zaslužio priliku da završi svoju priču.
Možda će u budućnosti biti mnogo neizbježnih promjena za filmove o Jamesu Bondu, ali Daniel Craig odlazi s vatrometom, baš kako je i zaslužio, tamo na velikom platnu.
