o pjesniku

‘Sa Sidranom bi se potukao da smo isto godište, ovako, morao sam trpjeti, slušati, a nešto sam i naučio’

Umro je pjesnik Abdulah Sidran. Često promoviram nominalizam, tako sam i sa Sidranom, koji je slično razmišljao, piše Tomislav Čadež za Jutarnji list.

Bezlično se ne možeš prezivati i zvati a biti primjerice pjesnik. Možeš, ali bezličan. Abdulah Sidran – bolje te nije moglo zapasti ako si već poželio pisati pjesme. Slično kao, primjerice, Tin Ujević ili France Prešern.

Dopisivao sam se sa Sidranom pet godina, od 2011. do 2016. Znači da smo se i prepirali. Bijaše Sidran oštar čovjek, čak bih rekao prijek, tako da bi svašta napisao. Posvadili bi se, naravno, oko poezije najprije. Dogodilo se i to da sam mu napisao pjesmicu-nekrolog, kao primjer pisanja kakvo on podupire. Sigurno bi se potukli da smo isto godište. Ovako, morao sam trpjeti, slušati pa sam ponešto i naučio.

Bijaše Sidran glazbenik riječi, njegove pjesničke slike pjevaju u uhu i unutarnjem sluhu. Bijaše pjesnik tuge i koncentracije, pripovjedač nota lišen ega, upravo suprotno svojem privatnom nastupu. Ujedno bijaše dakle i akademik i gradski mangup. Još je podjednako bio i talentiran šahist. Odolio sam izazovu da zaigramo, tu me nije navukao iz jednostavnog razloga što sam nekad i sam igrao pa sam znao koliko je nedostižno bolji i koliko bi me potom izazivao na još koju partiju. Gubiti, naime, od Sidrana znači podnositi i njegovo trijumfiranje. Bijaše dakle iskren poput djeteta, ali opasnog djeteta.

Umro je nedavno Danijel Dragojević, pjesnik čiji su stihovi zaumnu filozofiju egzistencije pretvarali u glazbu nijemu. Takvog pjesnika sada više nemamo. Naravno, ni boljega, a ni lošijega. Nismo se nikad družili pa nisam htio biti nepristojan da pišem o Dragojeviću. Bijahu dakle obojica pjesnici-uzori, surovi sugovornici i eto posve različiti a isti u svojoj bistrini i muzikalnosti. Onako kako hrvatska poezija neće moći nadoknaditi gubitak Danijela Dragojevića, tako ni bosanska neće moći nadoknaditi odlazak Abdulah Sidrana.

Sidran je volio Zagreb, često je navraćao te ga je pomalo i precjenjivao. Njegova čitanja poezije bijahu teatar za sebe. Sidran je svoje pjesme govorio bolje nego što bi i najbolji glumac. Zapravo je to još jedan talent koji ga je krasio: uvjeren sam da je mogao biti i velik glumac. Vjerujem i to da je njegov scenaristički talent isto vezan uz glumački. Znao se na svaki način uživljavati u likove.

Sidran je, nažalost, i pjesnik rata, lirik antiratni najbolji na Balkanu, što ne bi mogao postati da rata nije bilo. Zato pišem "na žalost", premda je eto i nesreća u stvari sreća pjesnička.