Njegova fudbalska priča počela je u Bosni i Hercegovini.
Nakon što je nosio dresove Žepča i Željezničara, prije skoro 20 godina “voz karijere” odveo ga je u Regensburg. Danas će reći kako je težio da bude bliže supruzi koja je tada živjela u Njemačkoj, ali ni slutio nije da će godinama kasnije postati trener u tamošnjoj “Zweiti” u kojoj priliku teško dobijaju i mnogo eminentnija trenerska imena.
Prije nekoliko dana predstavljen je Selimbegović kao novi trener Hanse iz Rostocka, kluba koji je posljednji prvak DR Njemačke i koji su ranije vodila imena poput Horsta Hrubescha, Franka Pagelsdorfa, Armina Veha…
– Proteklih mjeseci sam odmarao i radio na sebi. Putovao sam, gledao utakmice, treninge i, da budem iskren, poželio sam se posla. Neobično je kada godinama radiš i onda odjednom sjediš kod kuće. Bilo je i drugih ponuda. Ili nisam bio spreman ili okolnosti nisu bile dobre. Priča s Hansom se odigrala veoma brzo i nisam se mnogo na kraju dvoumio imajući u vidu o kakvom se klubu radu, po pitanju tradicije i svega ostalog – kaže Mersad Selimbegović za Reprezentacija.ba portal.
Selektor?
Hansa na tabeli trenutno zauzima 16. poziciju i predstoji joj grčevita borba za opstanak.
– Pitam se ponekad kojem je to treneru lagano. Vjerovatno nijednom. Uostalom, zato se i događaju promjene u trenerskom poslu, doveden si da promijeniš nešto i samim tim si pod pritiskom. Ali, nije me strah toga. Vjerujem da sadašnja ekipa Hanse ima dovoljno kvaliteta i sve ostalo što je potrebno da izađe iz krize. Isto tako bit će potrebno i malo sreće da se posloži sve, da neki važni igrači budu zdravi…
Selimbegovićevo ime se ranije dovodilo i u vezu s reprezentacijom Bosne i Hercegovine. Za posao koji radi poštovanje su iskazivale kako kolege u Njemačkoj, tako i proslavljena imena u našoj zemlji poput Zlatana Bajramovića koji je i javno kazao kako bi “Merso” bio dobar izbor za selektora. Također bilo je govora i o interesu Sarajeva za njegove usluge.
– Bilo je dobrih razgovora, konkretnih, ali nije došlo do saradnje. Nije bitno zašto. Više sam bio bliže reprezentaciji. Meni je danas teško komentarisati aktuelnu situaciju u reprezentaciji, imam respekt prema kolegi i ovom poslu, a drugačije je i kada si daleko od svega toga. Ipak, ono što nam najviše nedostaje je – kontinuitet. Na svim poljima. U posljednje vrijeme brojni su igrači prodefilovali, ne vidim još uvijek jasan plan u viziju, ali nadam se da će Savo to uspjeti posložiti. Velika mi je želja kao navijaču da se plasiramo na Evropsko prvenstvo.
Ipak, ne krije Selimbegović da bi jednog dana volio sjediti na klupi državnog tima.
– Ko ne bi? Kada si trener, biti selektor svoje zemlje je nešto što je vrhunac u karijeri, tako da ne krijem da bih i ja jednom to volio. Ako Bog da, doći će i taj dan jednom.
Put pun gladi i rata
I pored uspjeha koji je ostvario čvrsto stoji nogama na zemlji. Sve ono što je prošao u životu i karijeri mnogima bi moglo poslužiti kao inspiracija. Iza njega je put pun gladi i rata.
– Važno je ponijeti odgoj od kuće i biti svjestan da nikada ne znaš šta ti donosi sutra. Moja filozofija je takva da moraš paziti na ljude pored kojih prolaziš na putu prema vrhu, jer vrlo lako ih možeš sresti ponovo, kada budeš padao. Zato je važno biti normalan i da danas-sutra za 30-tak godina ljudi mogu reći da sam, prije svega, bio dobar čovjek. Naravno da me je mnogo oblikovao rat i teška životna priča koju sam proživio. Sve više je to zanimljivo i Nijemcima koji me često pitaju za dane preživljavanja.
Prisjeća se kako je dva mjeseca s majkom živio u šumi. Pet mjeseci nije znao je li mu otac uopšte živ.
– Krenuo sam u džinsu i majici ne znajući hoću li dočekati sutra. Strahuješ da ti je svaki sljedeći momenat zadnji. Te stvari ne zaboravljam. Sjećam se i kako smo u jesen pješačili prema Goraždu i tamo, u šumi, našli vikendicu koja je bila u izgradnji. Negdje u ćošku su bili blokovi, cigle od kojih smo napravili krevete i na to sve stavili karton. E, na tom sam spavao.
U Željezničaru je Selimbegović, između ostalog, igrao i sa Edinom Džekom sa kojim je i dalje kontaktu. Na Grbavici tada nije bila bajna situacija.
– To je vrijeme nakon rata i onih lijepih godina kada je Željezničar igrao s Newcastleom. Mi tada nismo napravili iskorak već smo stagnirali, nazadovali, a novca nije bilo skoro ni u jednom našem klubu. Takvo vrijeme. Morao si moliti za zarađene pare da bi platio račune. Ali, nositi dres Željezničara je bilo svakako ostvarenje sna jer smo kao mladi često prolazili kraj stadiona i pitali se hoćemo li ikada zaigrati tu. Jedva smo čekali da stojimo iza gola i dohvaćamo lopte Nerminu Vazdi, kamoli ostalo (smijeh).
Trenersku karijeru je započeo u Jahn Regensburgu radeći najprije u U23 selekciji. Ono što je zarađivao nije mu bilo dovoljno za život, pa se i prekvalifikovao za industrijskog radnika. Išao je u školu, tri dana sedmično radio, vodio treninge i kući dolazio tek iza 22 sata.
– Kao igrač nisam bio baš mudar da nakon gimnazije upišem fakultet i studiram za vrijeme karijere. Bio sam primoran da se snalazim, ali to mi je pomoglo da danas cijenim sve ovo što sam napravio i stvari gledam drugim očima. Živjeti od fudbala je jedna velika privilegija. Ali, u pravu ste, ko je uopšte mogao predvidjeti da ću nakon više od deset godina rada kao trener sada raditi u Zweiti koja je treća najposjećenija liga u Evropi? I to pored toliko drugih, zvučnijih, imena – ponosno kaže Mersad Selimbegović za Reprezentacija.ba portal.
