Dva dana nakon što je objavljeno da je učiteljica Adela Melajac Karahmetović privedena u novopazarsku policiju jer u njezinu razredu prvog dana školske godine nije emitirana srpska državna himna, iz susjedne i poluneprijateljske Hrvatske stigla je vijest da je Općina Darda, pod vodstvom HDZ-a, učenicima poklonila bilježnice na čijim koricama, uz siluetu osobe koja salutira i nacionalnu trobojku s grbom piše: "Uspravno stojimo, ne klečimo ni pred kim, nismo mi nikoga tlačili, nemamo ništa s tim."
U Općini Sibinj načelnik iz Hrvatske konzervativne stranke razveselio je školarce bilježnicama na kojima u duhu loše prikrivene homofobije kišobran štiti porodicu od duge uz natpis "sve je ok, ali porodica je uvijek na prvom mjestu."
Uloga školskog sistema je ispirati mozak
Ovako poredane vijesti gotovo ganu čovjeka: bratstvo i jedinstvo i dalje je živo, barem u uspostavljanju jedinstvenih nastavnih standarda i utvrđivanju glavne uloge obrazovnog procesa. Ona je higijenska, jer škola djeci treba isprati mozak. Himne, aluzije na ratove i neprijatelje upravo su idealna sredstva.
Generacija rođena ranih sedamdesetih pamti ostarjele partizane koji su u sklopu školskih programa klincima punim životnih samopouzdanja i sokova dosađivali pričama o ratu, Nijemcima, Talijanima i domaćim izdajnicima, palim drugovima, uz obaveznu pouku o značaju mira i neophodnosti očuvanja zemlje. Tek što su napustili školske klupe, poslušni će učenici uraditi baš sve suprotno od onog što su učili da bi, na koncu, sudjelovali u besmislenim i okrutnim postjugoslavenskim ratovima.
Hrvatsko-srpsko zlostavljanje djece u režiji dvaju nacionalističkih režima
Ako je nakon nekoliko desetljeća indoktrinacije koja nije bila nacionalistička uslijedio veliki nacionalistički trijumf, možda će i aktuelno srpsko-hrvatsko ili hrvatsko-srpsko zlostavljanje djece u režiji dvaju nacionalističkih režima - sličnijih no što žele priznati - rezultirati odrastanjem generacija imunih na domoljubne obmane, nezainteresiranih za poslovično širok asortiman iskopanih rovova i obilježenih neprijatelja.
No, to je pretpostavka o lijepoj budućnosti. U sadašnjosti živimo u Hrvatskoj. HDZ-ovoj. Ili Milanovićevoj, svejedno. Pored Vučićeve Srbije. Dvije države, dva vječna rivala, tako se skladno nadopunjuju u percepciji dječjih mozgova kao plastelina podobnog za modeliranje prema nacionalnim kalupima.
Programiranje djece da salutiraju i slušaju himnu
Školskim sistemima nije bilo dovoljno oteti djeci ljeto, odvojiti ih od soba, plaža, livada, ulica i videoigara, nego su se pobrinuli ponuditi dodatne dokaze o vlastitoj nastranosti. Naizgled nema smisla djecu slati u školu da uče o ratu, kad o tome mogu slušati na televizijama, radijima, ulicama, kladionicama i po kućama, nije ih smisleno bodriti u prijeziru prema istospolnim zajednicama kad se o tome, preko svojih talibanskih udruga, brine crkva. Ne čini se, na prvi pogled, racionalnim ni maltretirati ih s Bože pravde u državi čiji bi predsjednik, da je boga i pravde, kao ozloglašeni poticatelj na rat, imao zabranu prilaska bilo kakvom sistemu vladanja bilo čime.
A zapravo, sve to je nužno. Od djeteta programiranog da salutira uz nacionalne trobojke, širi kišobran prema nepostojećem protivniku i stoji uz himnu ne očekuju se pitanja ni skepsa, nego parole i vjera. Ono ne bi trebalo zapaziti kako su poruke koje mu ubrizgava škola izravno konfrontirane sa zbiljom u kojoj, otkako su države istaknule zaštitu nacije i porodice kao najviši cilj, ima sve manje pripadnika svih nacija s njihovim porodicama. Neka vrsta obrnute psihologije.
Bezobrazni odgovor iz HDZ-a
Sestra dvanaestogodišnje učenice iz Darde na Facebooku je protestirala zbog bilježnica s nacionalnim simbolima. Evo što joj je odgovorio mjesni ogranak HDZ-a: "Gospođo, to je vaša sramota i vaš odraz poštovanja prema državi u kojoj živite! Ako vas vrijeđa hrvatska zastava i hrvatski vojnik, onda vam nije jasno gdje živite i nije vam jasno da manjine moraju poštovati državu u kojoj žive na isti način na koji većinski narod poštuje prava tih istih manjina koje se sada bune! Lp."
Tako to izgleda u Plenkovićevoj i Milanovićevoj Hrvatskoj. Ili Vučićevoj Srbiji, svejedno. Države su to u kojima je uvijek dovoljno buzdovana spremnih da se skriveni i ušuškani u toplim i smrdljivim prvim licima množine obrušavaju na građane sa samopoštovanjem. Da, sramota je privesti učiteljicu jer nije intonirala bezveznu himnu, da, sramota je maltretirati djecu s kičastim zastavama, salutiranjima i obiteljskom patetikom, da, sramota je u ime državne vlasti na društvenim mrežama ponižavati građane i, da, sramota je što manjka onih koji bi se sramili.
Dobro je što je sve više ogorčenih. Eto, da ne ispadne kako sve vidimo crno.
(Vladimir Matijanić/ Index.hr)
