Šta me nervira u Sarajevu (II)

2200

Sredovječne papanke na šalterima

Ne znači da su sve žene na šalterima sredovječne, niti da su sve žene na šalterima papanke, ali na šalterima kao da ih je ponajviše upravo u toj kombinaciji. I nije uopće bitno je li to šalter u općini, u pošti ili na autobuskoj stanici… može vas ta neprilika zadesiti i na šalteru pekare za somune. Gdje god ima ono staklo koje razdvaja ubogog jadnika, sitnu buraniju s jedne i nju, vrhunaravnu gospodarku života i svijeta s druge strane.

Pisao je legendarni Andrej Nikolaidis u Mimezisu o nezahvalnoj, otužnoj poziciji svakog turiste. Ovo, kada naletite na taj razočaravajući konglomerat drskosti, oštrine pogleda i podcjenjivačkog stava je slično, samo puno gore. Obratite nekada pažnju na te kao na traci proizvedene profesionalne šalterke, liče kao jaje jajetu.

Možda vam se desi i da se upustite nedajbože u raspravu, eh tad ste tek ježa u leđa, znate šta već. Unaprijed osuđeni na poraz samo ćete se dodatno izbezumiti, a ogorčenost će trajati vrlo vjerovatno do sljedećeg dana. Bit ćete potpuno deklasirani.

“Da vidiš danas u pošti, ima žena ne vraća uopće kusur, kao da radi na izdavanju viza u Italijanskoj ambasadi”, nije skrivao zaprepaštenje jednom prilikom originalni autor sintagme “sredovječna papanka”, nenadmašni Sanjin Latifić. I to je čak moguće doživjeti.

Taj stav kojeg karakterizira osionost što izvire iz krize srednjih godina i manifestuje se u bliskom kontaktu s bilo kim nepoznatim koji mora tu nešto platiti, pitati, tražiti, je dominantno obilježje šalteruše papanskog kova.

Pogled? O njemu nećemo dok se do korica ne apsolvira Fenomenologija percepcije Merleau-Pontyja, mada ima slučajeva kada vas i ne pogledaju što također ima svojevrsno značenje.

Tragično je da je sve to postala očekivana svakodnevnica s izgubljenošću najosnovnijih građanskih principa i nepisanih pravila. Potpuno smo osakaćeni za pojam o tome da je ljubaznost izuzetno bitan čimbenik u javnom životu, pa su ljudi obično izbezumljeni kada naiđu na rijetke fosilne ostatke minimalne srdačnosti. Zabrinuto se pomisli odmah “šta li ovaj hoće od mene…”

Stajanje na pokretnim stepenicama

Rijedak fenomen, teško fenomenološki objašnjiv je obožavanje, nepodnošljivo uživanje ni u čemu tokom korištenja pokretnih stepenica u tržnim centrima. Postoji li realno teže objašnjiv adet od tog. Dakle, ako su na aerodromima – gdje se zna duša ispustiti kada je cajtnot, pa s jednog terminala na drugi moraš korakom Mozesa Kiptanuija pohitati da bi stigao na “konekting flajt” i tako uštedio pesto šesto KM, a bogami mnogo vjerovatnije eura – napravili pokretne trake i stepenice, da čovjeka jadnog u svojoj sporosti ubrzaju, valjda je ista logika bila i u tržnim centrima.

Ne bi valjda ljudi sprovodili u djelo takva otkrića da im brzina nije bila bitna. Pa i Raheem Sterling je igrač vrstan, što prije ne bi bio. Trkaća kokoš vrijednija je od lijenguze makar tri puta. Zar i Nele Karajlić još onomad ne reče “profesore znate kakva je televizija medij, ja, ti, Hamo, Pipa…”. Sve se danas vrti oko munjevitosti.

I onda uđe stanovnik u Mall, zakorači na pokretnu stepenicu i – čeka. Čeka dok ga skroz ne dovuku. Jer šta? Nije on noge na putu našao i ne trlja ih bezveze konjskom masti kad se umore. Posebno je neugodna i frustrirajuća situacija kad se uživalac u sporoj vožnji rasprostrani čitavom površinom stepenica ili trake, pa ovome što mu se baš i ne mili to guslanje ostaje samo metoda puhkanja uživaocu za vrat da bi se tako osigurao barem djelić prostora za probijanje.