„Još respiratora!“, povikali su novinari na Twitteru. „Da, više respiratora!“, odgovorili su političari. „Gdje su respiratori?“ pitaju novinari, ovaj put na televiziji. „Da, treba ih još više“, pomalo besmisleno odgovara vlada. Ovako je trenutnu situaciju opisao Matt Strauss, ljekar intenzivne njege, specijaliziran za upotrebu respiratora. Strauss za Spectator piše kako mu laska pažnja koju ovi uređaji uživaju.
Kad se jednom bude pisala povijest pandemije Covida-19 u zapadnom svijetu, Strauss ne vjeruje da će „masovna proizvodnja respiratora biti zaslužna za pobjedu“, a nadalje objašnjava i zašto tako misli.
Respiratori ne liječe
Respiratori ne liječe nijednu bolest. Oni mogu napuniti pluća zrakom u situaciji kad ljudi to ne mogu učiniti samostalno. U javnosti su oni povezani s plućnim bolestima, ali to zapravo i nije njihova uobičajena ili najprikladnija primjena.
Postoji mnogo razloga zbog kojih neko ne može napuniti svoja pluća zrakom. Podvrgavanje opsežnim abdominalnim operacijama pod općom anestezijom možda je glavni razlog. Ostali razlozi su intoksikacija ili povrede glave koji također zahtijevaju mehaničku ventilaciju. Iako neki neurološki poremećaji, poput Guillain-Barreovog sindroma ili dječije paralize, ostavljaju pacijenta budnim, obično su preslabi da bi njihovo tijelo samostalno disalo. U svim takvim slučajevima, ističe Strauss, ventilator upuhuje svježi zrak koji sadrži kisik u pluća, koja potom taj kisik prenose u krvotok.
Nasuprot tome, kad osoba ima ozbiljan problem s plućima, određeni dio pluća i dalje dobiva zrak disanjem, ali ne može prenijeti kisik dalje u krvotok. Kako bi se ovaj nedostatak kompenzirao, osoba diše sve brže i sve teže, kao da trči maraton.
Međutim, maraton se može trčati samo neko vrijeme prije nego se dijafragma umori i naposljetku zataji. Straussov je posao identificirati takve ljude prije nego pluća prestanu raditi, postaviti plastičnu cijev u dušnik i priključiti je na respirator koji diše umjesto njih. Ovaj drastičan korak uglavnom se temelji na nadi da Strauss može učiniti nešto s plućima i osloboditi ih od ovisnosti o respiratoru u roku od nekoliko dana. To mogu biti antibiotici za bakterijsku upalu pluća ili antiupalni lijekovi za astmu.
Klinička ispitivanja novih i starih lijekova su u toku. Ali trenutno, sa žaljenjem ističe Strauss, nema pouzdanog liječenja infekcije Covidom-19. Zato spajanje pacijenata s Covidom-19 na respirator može biti poput ceste koja ne vodi nikamo.
Naravno, nada umire posljednja. Pacijent se možda sam oporavi dok ga održavamo na životu našim uređajima. Ali to nije opklada bez rizika. Dr. Paul Mayo, možda najistaknutiji njujorški ljekar intenzivne njege, ovako je to objasnio:
„Stavljanjem pacijenta na respirator stvara se bolest poznata kao spajanje na respirator.“
Brojne opasnosti
Kad mehanički upuhujemo zrak u oštećena pluća brže i snažnije nego što je prirodno, mogu nastati povrede zbog respiratora. Općenito, da bi osoba podnijela ovaj postupak, moramo je sedirati, što vodi u nepokretnost i ozbiljnu slabost. Dok je sedirana, osoba ne može kašljati i učinkovito očistiti svoje dišne puteve, što može dovesti do bakterijske upale pluća.
Dakle, treba preživjeti dosta toga. A u slučaju Covida-19, preliminarni su podaci prilično sumorni. U ponedjeljak je časopis New England Journal of Medicine objavio rad na temelju niza vrlo teških slučajeva Covida-19 u Seattleu. Radi se o 20 pacijenata koji su do 23. marta završili na respiratoru, ali su samo četiri uspjela napustiti bolnicu na životu. Devet ih je preminulo. Tri su ostala na suspendiranoj animaciji, uz tri ili četiri sedmice na respiratoru, četiri su uspjela izbjeći respirator, ali su i dalje u bolnici.
Nikad nije provedeno nasumično kontrolno ispitivanje placebom, u kojem bi se pacijente na respiratoru uporedilo s onima koji se bore bez respiratora. Stoga, strogo govoreći, ne znamo bi li oni koji su bili respiratoru preživjeli i bez njega ili jesu li neki umrli zato što su bili spojeni na respirator.
Takvog ispitivanja nikad ni neće biti, ističe Strauss. Ponekad smatramo, kaže, da će pacijent svakako umrijeti odmah ako ne bude priključen na mehanički ventilator, pa stoga ne gubimo ništa u pokušaju spašavanja. Ali takve misije utječu na medicinsko osoblje. Svaki će ljekar intenzivne njege priznati da ponekad pribjegava respiratoru više zbog želje za poboljšanjem, očaja ili straha od sudske tužbe, nego znanstveno utemeljene nade u oporavak.
Strauss se obratio dr. Mayou zbog toga što se kao njujorški ljekar intenzivne njege nalazi u središtu borbe protiv pandemije. Budući da je i on trenutno zaražen koronavirusom, ima vremena za razgovor. On govori o pritisku bolničkih uprava u cijelom gradu da se pacijente s Covidom-19 na respiratore stavi ranije nego se to inače preporučuje. Uprave vjeruju da bi spajanje pacijenata s Covidom-19 na uređaje za disanje moglo smanjiti rizik od zaraze pod bolničko osoblje. Ali znači li to da se vodimo interesom pacijenata kad ih priključujemo na respirator?
Jednostavno rečeno, mi ne znamo koliko bi života respirator mogao spasiti. Čini se da će kratkoročno propasti barem dvije trećine pokušaja da spriječimo smrt njihovim korištenjem. U preostaloj jednoj trećini ne znamo koliko će takav postupak biti uspješan u srednjoročnom ili dugoročnom periodu. To se ne čini dovoljno uvjerljivim razlogom da ugasimo ekonomiju, preusmjerimo kapacitete na proizvodnju respiratora ili suspendiramo građanska prava kako bismo dobili na vremenu. A oni koji smatraju da bi vlada morala zahtijevati sve više i više respiratora morali bi zastati i zapitati se je li to zaista pravo rješenje, zaključuje Strauss za Spectator.
