EVOLUCIJA U AUTOMOBILIZMU

Šta u današnje vrijeme zapravo znači pojam konjske snage?

Kako svaka misao na ovom svijetu ima svoj korijen, tako i ovaj tekst svojim zapletom počinje 1986. godine

Kako svaka misao na ovom svijetu ima svoj korijen, tako i ovaj tekst svojim zapletom počinje 1986. godine.

Tada je naime svijetu predstavljen Audi 100 treće generacije.

Audi 100 za svoje je vrijeme bio poprilično napredan, velik, prostran i komforan automobil u kojem su se bez gužvanja mogli voziti tata, mama i dvoje djece. Djed je u toj priči također mogao ući kao opcija, dok je za baku (odnosno punicu) bilo sasvim dovoljno mjesta u gepeku.

Dakle, Audi 100 je apsolutno zadovoljavao sve potrebe svojih vlasnika i još je pri tome izgledao odlično.

Dotični Audi pod haubom je imao motorizaciju koja je sezala od 1,8 do 2,3 litara zapremine za benzinske, odnosno 2 do 2,5 litara za Diesel-motore.

Najjača verzija bila je uobličena u 2,2-litarski 5-cilindrični motor koji je razvijao nekih 160 konja. I ti su konji bez nekih zamjetnih problema tjerali oko 1,350 kilograma težak automobil do nekih 220 kilometara na sat.

Odnosno u prijevodu, sasvim dovoljno za svakoga.

Takve su automobile vozili raznorazni ljudi. Od onih sasvim „običnih“, preko auto-entuzijasta kojima je pogon na sva četiri kotača predstavljao super rješenje za zimu, tok je Turbo-motor bio nešto za hvaljenje pred prijateljima na kavi, pa sve do direktora koji su „zaslužili“ voziti se u udobnom i brzom automobilu.

I to je apsolutno u redu, zar ne?!

Jer time je Audi proizveo puno više od automobila, te se usprkos ovećim gabaritima i naizgled luksuznom limuzinom uspio primaziti raznim kategorijama kupaca. Neovisno o njihovom statusu, bračnom stanju ili pak dobnim granicama.

Za razliku od gore spomenutog Audija 100 u današnje vrijeme od strane ove (ali i mnogih drugih) marki svjedočimo pretjerivanju. Jer moderni pandan Audiju 100 za početak više ne voze „obični“ ljudi. Auto-entuzijasti će rijetko pronaći svoje mjesto pod suncem za volanom Audija A6 (odnosno RS6, s obzirom na to da je ovdje riječ o najjačem modelu iz ponude), dok će direktorima usprkos „zaslugama“ takav jedan automobil biti pretjerano brz. Ili pretjerano skup, ako kraj sebe nemaju člansku iskaznicu neke od eminentnih političkih stranaka.

Naravno da će usprkos tome ljudi bogatijeg imovinskog statusa često biti oni koji ovakve automobile kupuju. No ako ćemo realno, postavlja se pitanje uživaju li takvi ljudi doista u svojim automobilima. I koliko im znači sam automobil, a ne brojke i stavke opreme koje se uz njega vežu.

Mislim, tridesetak godina nakon Audija 100, njegovog pogona na sva četiri kotača i spomenutih 160 konjskih snaga, Audi na tržište nudi model RS6. Model čija je evolucija pogona nešto barem naizgled vrijedno hvale, dok zapremina motora i snaga odlaze u nebesa.

U pravilu ne treba navoditi brojke s kojima Audi RS6 danas raspolaže. No za one koji možda ipak ne znaju, spomenut ću samo V8-motor s ukupno 4 litre zapremine koji razvija ni manje ni više nego 590 konjskih snaga.

Uglavnom, kada tome svemu dodamo 2,025 kilograma tešku karoseriju koju posredstvom ultra-modernog mjenjačkog sklopa i pogona na sva četiri kotača, sva ta sila konja ovaj automobil katapultira do „stotke“ za nepune četiri sekunde. I tu otprilike postaje jasno u što je Audi 100 prerastao.

Tokom osamdesetih je Audi čak i svoje najveće modele često prezentirao na stazama. Na momente se radilo o asfaltiranim podlogama i vožnji „u krug“, a ponekad je bila riječ o Rally-takmičenjima širom svijeta.

Uspjeh nikada nije bio upitan, pa je tako Audi s modelima 100 i 200 iz godine u godinu bilježio dobre rezultate.

No danas niti jedan od RS-modela ove kompanije ni s kakvom stazom nema ama baš nikakve poveznice.

Dapače, najčešća okolina u sklopu koje se ovakvi automobili danas nalaze veže se uz neko pomodno mjesto u stilu restorana ili hotela, gdje prosječni Audijev RS-model stoji na parkingu poput sputane zvijeri.

Naravno, Audi je uzet samo za primjer i time se ne implicira ama baš ništa. Jer ista priča vrijedi i za BMW, Mercedes-Benz, Cadillac, Lexus i svu silu ostalih proizvođača automobila koji unutar klasa imaju neku brzu limuzinu i(li) karavan.

Samim time ispada kako danas velika većina proizvođača automobila iz nekog razloga natjerava svu tu silu konjskih snaga i nepotrebno ubrzava neke od svojih modela. A s druge pak strane ona ciljana publika sve te benefite ne koristi ni za što drugo, nego za pokazivanje statusnog simbola i vlastite kupovne moći.

Dakle, Audi 100 se u ovom dijelu priče, odnosno u današnje vrijeme, pretvorio u snob-mobil.

Naime, prosječnom kupcu s izraženim afinitetima prema svijetu automobila u osamdesetima nije bilo od saveznog značaja da automobil ima milion konja. Dapače, velika se većina zadovoljavala s danas malim brojkama koje u smislu maksimalne snage nerijetko nisu sezale iznad brojke 200.

No u današnje vrijeme s takvom snagom raspolaže jedan „običan“ Golf GTI, koji (onako usput rečeno) čak nije ni najjači automobil s nazivom Golf.

Samim time dotični Golf nekima predstavlja jurilicu koja iza sebe ima određen broj konja i prema nešto blesavijoj vožnji usmjerenu šasiju i ovjes. Ali s druge strane u isto vrijeme taj isti Golf za mnoge predstavlja odličan omjer uloženog i dobivenog.

Naravno da postoje i bolji omjeri, tj. proizvođači automobila koji nude brže modele za manje novaca. Ali ni taj dio priče u ovom momentu nije bitan, jer je Golf ionako uzet samo kao referenca. A za to u našim krajevima itekako ima razloga.

Spomenuti će si Golf GTI s 200 konja bez problema moći priuštiti neka „obična“ osoba, dok će Audi RS6 za takvu osobu biti nedostižan san. I ne samo Audi RS6, već i velika većina drugih modela i proizvođača s kojom se unutar konkurencije ovaj Audijev model bori na tržištu.

Samim time je dotični Audi (zajedno s ostatkom svite brzih limuzina i karavana) unaprijed rezervisan za ljude velike platežne moći. A takvima većinom nije u interesu otići negdje na stazu i propisno se izdivljati.

Naravno, svaka čast i vječna slava izuzecima tog pravila, ali kako izuzeci prema onoj staroj narodnoj potvrđuju pravilo, reklo bi se da ima nešto u svemu tome.

Uostalom, kada ste zadnji puta vidjeli neku od brzih Audijevih, BMW-ovih ili Cadillacovih limuzina kako puštaju svu tu silu konja u galop na nekom Track-day okupljanju na stazi?

Stoga se samo po sebi postavlja pitanje čemu sva ta snaga zapravo služi.

Jer u stvarnom svijetu prosječnom direktoru ili bogatunu i jači Diesel predstavlja i više nego što je potrebno za brzu i dinamičnu vožnju.

Odgovor na to pitanje zapravo i nije toliko teško vidjeti, jer današnji M, RS, AMG, V, F i ostale varijacije na temu jakih i brzih limuzina između ostalog i izgledaju kao brzi automobili, što sa slabijim verzijama istih često nije slučaj.

Npr. BMW M5 ne samo da ima drugačiju optiku, već se detalji razbacuju posvuda, te je bez problema moguće vidjeti da se radi baš o M-verziji BMW-ove serije 5.

Ispuh izgleda drugačije, kočioni sistem je nemoguće ne primijetiti. A onda je tu i sva sila optičkih dodataka poput hromiranih detalja, mrežica na bokovima, zamjetno većih točkova od onih s kakvima npr. raspolaže serija 5 u Diesel-verziji, te sve sile M-oznaka porazbacanih po cijelom automobilu.

Sve su to detalji koji ovu verziju modela čine superiornom u odnosu na sve druge koje postoje u sklopu ponude proizvođača, te kao takvi i od vlasnika čine „nešto posebno“.

No sva ta sila dijelova i detalja i opet ne znači baš pretjerano puno, jer takav automobil skoro pa i nećete vidjeti na stazi, već eventualno negdje na cesti. I u tom će civilnom svijetu zbog dinamičnije vožnje vlasnika skoro obavezno dočekati rečenica poput „gle idiota kako se natjerava“.

To je naravno dijelom dokaz jala koji iz naših krajeva možemo bez problema izvoziti u inostranstvo. Ali s druge strane takva reakcija u manjem postotku zapravo ima nekog smisla. Jer ako ste u stanju potrošiti hrpetinu novaca na nešto što vam zapravo ne treba i nikada nećete koristiti kako treba, onda za takvu osobu nema drugog opisa, nego nekog pogrdnog. I to samo zato što je ista kupovini dotičnog automobila pristupila samo kao kupovini statusnog simbola, a ne tradicije, kvalitete, sigurnosti, performansi i sveg ostalog čime se dotični automobil itekako može pohvaliti.

Zbog svega toga mišljenje je da u današnje vrijeme definicija konjske snage više nije „brzina kojom se obavlja neki rad“ (kako je to lijepo objasnio James Watt). Umjesto toga su konji postali jedna od stavki s popisa dodatne opreme. I to ona koja za cilj ima bez truda objasniti ostatku svijeta da je osoba za volanom uspješna i pripada sloju bogatijih ljudi.

Ideja je jednostavno ukazati na razliku između nekih prošlih vremena i vrijednosti koje su „evoluirale“ u ovom današnjem vremenu. Ali i koje su sa sobom donijele trendove koji zapravo baš i nemaju nekog pretjeranog smisla. Jer konji doista već odavno nisu ono šta su bili. Pogotovo uz povećanu masu kod svakog pojedinog modela unutar svih zamislivih klasa i kategorija, piše automobili.hr