U Hrvatskom saboru održana je komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici, a jedna od govornica je i Esnefa Smajlović-Muhić, Srebreničanka koja je preživjela genocid. U emotivnom obraćanju opisala je kroz šta je prošla njena porodica i sugrađani u tom kobnom periodu.
“Moj otac je ubijen u genocidu. Ja sam preživjela žrtva genocida. Kako govoriti o genocidu, osim preko onih koji su imali sreću da prežive genocid. Genocid nije bio samo u julu 1995., bio je i nad bošnjačkim civilima 1992., 1993. i 1994. godine. Živjela sam u skromnoj bošnjačkoj porodici. Srednju školu sam završila 1991. godine, otac je imao velike planove za mene. Otac je imao primarni cilj da završim fakultet”, kazala je na početku obraćanja Smajlović–Muhić.
Kao tinejdžerka, nadala se svijetloj budućnosti.
“Kada je započela agresija na BiH, kao 19-godišnja djevojka željno sam iščekivala svjetlu budućnost. Odjednom se pojavilo more tame, rat. Rat, koji je prekinuo moje snove. Razdvojio porodicu koja je živjela snove. Svaka generacija ima svoja iskušenja. Mnogi životi su nasilno prekinuti u periodu agresije 1992–1995. godine. Teško je revitalizirati prošlost i suočiti se s njom“.
Dalje, priča Esnefa Smajlović–Muhić, nastupio je period gladi, patnje i smrti.
“Od početka agresije sve je ugroženo, pa čak i ono najvrednije, život. Pored gladi, desilo se i suočavanje sa smrću mojih najbližih. Nizala se smrt jedna za drugom. Moj suprug teško je ranjen u januaru 1993. godine, u to vrijeme je imao 24 godine. Stao je u odbranu porodice, naroda i domovine”.
Nakon toga, ranjen je njen brat Emir.
Potekle su suze iz njegovog oka
“Ranjen je moj brat Emir koji nije imao punih 18 godina. Nikada ne mogu zaboraviti naš zadnji susret u ratnoj bolnici u Srebrenici, ležao je na krevetu u krvavim zavojima. Kad smo se poselamili, potekle su suze iz krajička njegovog oka. Nemoguće je zaboraviti miris krvi u ratnoj bolnici u Srebrenici. Posljednji stisak ruke i očev zagrljaj još uvijek pamtim, tad sam ga zadnji put vidjela”.
Potom su prebačeni za Tuzlu.
“29. marta, moj suprug, ja i nekoliko ranjenika smo prebačeni za Tuzlu, pucano je na nas više puta. Gospodar je dao da na lokaciju stignemo živi. 14 dana od mog dolaska u Tuzlu, prebačeni su ranjenici iz Srebrenice u Tuzlu na liječenje, među njima i moj brat Emir. Nakon našeg odlaska, Srebrenica je proglašena demilitarizovanom zonom. Naša želje i planovi su bili da se vratimo u Srebrenicu”.
“Maštala sam kada ću zagrliti oca, majku i brata. Život je tekao i u ratnim uslovima svojim tokom. 6. marta 1994 postala sam majka, rodila prvo dijete, kćer Zemiru. Moj otac nikada nije upoznao svoje unuče. Sporo je tekao oporavak od ranjavanja mog supruga i u tom je došao juli i 1995. kada je moj narod umirao, nestajao na očigled cijelog svijeta”, ispričala je u emotivnom obraćanju Smajlović–Muhić.
“Krik i vapaj mog naroda nisu čule gluhe uši svijeta.
Moj 45. rođendan je imao simboliku jer je moj babo Omer ubijen u genocidu sa 45 godina. Moj otac je bio veoma važna figura u mom životu”, kazala je ona.
Preživjela žrtva genocida u Srebrenici i autor knjige "Genocid u Srebrenici", Ibrahim Bećirović također se obratio ovom prilikom.
“Nije jednostavno govoriti kada vam naviru emocije i sjećanja na brutalna stradanja mnogobrojnih srodnika i prijatelja UN zaštićenoj zoni u Potočarima i na bezumna ubijanja prethodno zarobljenih muškaraca i dječaka na masovnim stratištima“, kazao je u uvodu obraćanja.
“Vjerovatno vam neću reći ništa novo. Šta su bili stvarni uzroci i motivi takvog bezumnog ponašanja, zbog čega su prripadnici Vojske i policije bosanskih Srbia razvili i proveli takav bezuman i monsturozan projekt industrije ubijanja Bošnjaka u sigurnoj zoni UN Srebrenica”, nastavio je Bećirović.
Dodao je kako sudovi nisu dali odgovor na ovo pitanje, ali su utvrdili individualnu pravnu i krivičnu odgovornost počinitelja genocida. Također, nastavio je, “nisu utvrđivali druge vrste odgovornosti kao što su moralna i politička odgovornost, odnosno odgovornost ideologije i politike koja je planirala, osmislila i provela projekt, a što je odgovornost kolektiviteta u čije ime je izvršen zločin”.
Podsjetio je na izjavu sprskog političara Nikole Koljevića iz kraja septembra 1992., kada je rekao da “historijski nacionalni interes Srba jeste da svi Srbi žive u jednoj državi”.
'Srpski svet'
“Tada sam mislio da je to izjava dnevnopolitičkog sadržaja i težine, a imala je historijski karakter. U zadnjih desetak godina je razumijem kao višestoljetnju težnju ka tuđim teritorijama, ideoloških i političkih i nacionalnih lidera svih Srba kako onih u Srbiji, tako i onih izvan nje“, naglasio je Bećirović, upozorivši kako se danas na ovoj krilatici zasniva platforma srpskih nacionalista, koja ima drugo ime a to je ‘srpski svet’.
Podsjetio je i na dešavanja iz ranih devedesetih prošlog stoljeća, što je dovelo do intervencije Vijeća sigurnosti UN-a i proglašavanjem Srebrenice sigurnom zonom, što nije spriječilo vojsku i policiju bosanskih Srba “da počine zločin genocida, jer da nije tako mi ne bismo danas bili ovdje i govorili na tu temu”.
“Jedan sam od preživjelih žrtava genocida. Mi, žrtve, najbolje razumijemo izazove i prijetnje novog vremena koje odjekuju balkanskim prstorima. Nama ne treba sažaljenje, nama treba iskreno razumijevanje i podrška u nastojanju da širimo istinu o genocidu koji smo preživjeli, a koja je danas kroz pokušaje falsificiranja historijskih činjenica jako ugrožena. Sve u svrhu širenja kulture sjećanja, kako bi bila jedna u nizu opomena da se nikad i nikom ovo zlo ne ponovi“, podvukao je Bećirović.
Na kraju je izrazi zahvalnost Republici Hrvatskoj zbog sponorstva Rezoluciji o genocidu u Srebrenici pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija.
Jedan od govornika je bio i Armin Hodžić, predstavnik bošnjačke nacioonalne manjine u Saboru.
On je istakao da društvo nije doživjelo katarzu i da se ne treba dozvoliti negiranje genocida, ukidanje bosanskog i hrvatskog jezika u RS kao i, kako je rekao, premještanje kostiju žrtava zločina.
“Svi mi izgovaramo fraze da se nikad ne zaboravi, a nažalost se zaboravlja ili nikada ne ponovi, a nažalost ponavlja se. Međutim, genocid u Srebrenici još traje i on je ušao u svoju posljednju fazu, fazu negiranja. Danas ratni zločninci za ovaj genocid nisu kažnjeni, naprotiv dobiju trgove, ulice, studentske domove koje nose njihova imena i skandiraju na sportskim događajima. Ne slavi se jer neko zabludno misli da su oni nevini, slavi se jer su odgovorni za hiljade ubistava”, rekao je Hodžić.
Na kraju je dodao da ‘95. godine nije bilo volje da spriječi genocid.
