Ruske vlasti protekle su sedmice objavile da su uspješno testirale moćno oružje zastrašujuće razorne moći. Riječ je o interkontinentalnim balističkim raketama Sarmat koje imaju ogromni domet, a testiranje istih jako je uznemirilo svjetsku javnost. O kakvim se tačno raketama radi, kako one funkcioniraju te kako se takve "grdosije" lansiraju, za Net.hr je pojasnio profesor s Instituta za međunarodne odnose u Kijevu, Maksim Kamenjecki.
U nastavku prenosimo objašnjenja profesora Kamenjeskog o ovom zastrašujućem oružju.
Radi se o testiranju teškog raketnog sistema podzemnog (fiksnog) baziranja RS-28, koji mora zamijeniti postojeći takav sistem, RS-36M2 Vojevoda, pojašnjava profesor Kamenjecki. "Ovaj tip raketnih sistema specifičan je iz nekoliko razloga. Fiksni smještaj lansera, iako je dobro zaštićen, njegov je glavni nedostatak u strateškoj igri s protivnicima koji teoretski mogu napasti Rusiju sličnim raketama", pojašnjava.
"Sistemi fiksnog baziranja lansera ulaze u Strateške nuklearne snage Ruske Federacije, ali ne ulaze u tzv. Snage suzdržavanja, čiju je pripremljenost Putin povećao početkom aprila pred kamerama ruske televizije", kaže Kamenjecki.
U grupu takozvanih "Snaga suzdržavanja" ulaze sustav "Jars" koji se lansira s pokretnih lansera na kotačima, strateški projektili na podmornicama te nuklearni projektili na strateškim bombarderima Tu-95MS I Tu-160. Do kraja 90-ih u Rusiji, pa i u SSSR-u, sastavni dio te grupe bili su i pokretni lanseri na bazi željezničkih vagona, koji su u slučaju nekih komplikacija u vanjskopolitičkom smislu izlazili na "ratno dežurstvo" po željezničkim prugama širom zemlje, pojašnjava profesor.
'Minobacačko' lansiranje
"I RS-28 Sarmat (ako nakon testiranja bude prihvaćen od vojske) i sadašnji sistem RS-36M2 Vojevoda su pomoćna sredstva u strateškom arsenalu Rusije, bez obzira na to što su te rakete najjače po nosivosti i daljini lansiranja", kaže Kamenjecki.
"Izuzetno velika cijena izgradnje 'pozicijskog rajona' za takve rakete koji se sastoji od lokalnog centra upravljanja te podzemnih lansera za pojedinačni tip projektila, razlog su što Rusija ne može sebi priuštiti lažne ili pak prazne podzemne lansere, kao što to primjerice radi Kina", kaže ovaj profesor, dodajući da takvi lažni lanseri kompenziraju pokretne lansere. "S obzirom na vrijednost i složenost izgradnje lansera za nove vrste raketa, Rusije je krenula s programom usavršavanja postojećih, što je uočljivo na ovom primjeru s RS-28 i RS-36M2", kaže.
Inače, strateški raketni sistem RS-36 bio je napravljen u Ukrajini u tvornici Pivdenmash i do dandanas je najjači na svijetu po masi bojnih glava i daljini gađanja raketnim sistemom. Rusija je, dodaje Kamenjecki, krenula s programom vlastite proizvodnje sličnih projektila. Dužina te rakete je cca. 36 metara, promjer je oko tri metra, a teška je 208 tona s gorivom i oksidatorom. Ima tri stepena te stepen koji usmjerava i lansira pojedine bojne glave prema njihovim ciljevima. Raketa radi na tekuće gorivo (asimetrični dimetilhidrasin te oksidator – dušikov tetraksid). Projektil se, pojašnjava nadalje Kamenjecki, lansira na način koji se naziva "minobacački".
"Nakon otvaranja poklopca silosa u donjem djelu rakete, proradi sistem izbacivanja projektila izvan silosa na visinu od nekih 20 metara. Taj sustav za izbacivanje ima oblik naprstnjaka zelene boje. To je zapravo visokoenergetski eksploziv težak oko 120 kilograma koji izbaci projektil na visinu na kojoj se pali glavni pogon prvog stepena rakete. Jedan tren prije paljenja glavnog raketnog motora, manji raketni motori u gornjem djelu rakete 'nagnu' raketu na cca. 2 stupnja u pravcu putanje, kako mlaz glavnog motora ne bi uništio lansirni silos. Nakon toga, raketa ide prema programiranom zadatku do tačke gdje se razdvajaju tzv. 'korisni teret' ili 'bojni blokovi', koji se pojedinačno navode prema svojim ciljevima", kaže Kamenjecki.
Prema riječima ruskih dužnosnika, maksimalna udaljenost sistema RS-28 Sarmat je 18 hiljada kilometara. "Kao što se to bilo u prošlosti, može biti i manje. Jedan od "aduta" ovog sistema je snaga i vrijeme rada raketnih motora, što omogućava lansiranje projektila po tzv. energetski teškim putanjama. Primjerice južnim smjerom, s dolaskom recimo na teritorij SAD-a iz pravca juga, što je teže za rano radarsko otkrivanje lansiranja jer su radari za rano otkrivanje nepokretni i usmjereni prema sjevernim putanjama", pojašnjava profesor Kamenjecki.
Mogu doći iz 'nepredvidivog smjera'
Šteta od teških projektila poput Sarmata ovisi o tome koju vrstu bojnih blokova (glava) on nosi, a ukupna masa tereta Sarmata može biti oko 10 tona. "Moguća je varijanta s 10 balističkih bojnih glava, gdje svaka ima po 750 kilotona. Usporedbe radi, Hirošima bila je pogođena bombom od otprilike 15 kilotona", dodaje.
U Rusiji se već duže vrijeme radi na "hipersoničnim" bojnim glavama, a takvih bi Sarmat mogao ponijeti samo četiri jer je svaka teška otprilike dvije tone. "Upravo takve bojne glave koje mogu doći iz nepredvidivog smjera, natjerale su Putina da naglasi da je ovo rusko 'wunderwaffe' te da to više niko nema niti će imati", kaže Kamenjecki, dodajući ipak da nije sve "tako lako".
"Te bojne glave još uvijek nisu dovoljno testirane jer uvjeti njihova korištenja zahtijevaju ogromne troškove za materijal, proizvodnju, ali i same testove. Sav sistem Sarmat, koji su počeli razvijati 2010. godine, planirao je biti primljen u vojsku još u 2019. godine, a tek je sada krenuo s testovima", ističe Kamenjecki.
Profesor Kamenjecki pitali objasnio je i šta su uopće balistički projektili i kako oni rade. Kamenjecki kaže da je balistički projektil naziv koji se često "koristi za ono što nije balističko". "Balističkim projektilom se zove projektil koji ide balističkom putanjom. Kreće pod utjecajem nekog impulsa na kojeg utječe gravitacija i otpornost zraka, a kreće bez upravljanja. Kao primjer, sjetite se običnog metka – upravo je on mali balistički projektil. Čim je završen za njega aktivni dio puta pod utjecajem impulsa od eksplozije baruta u čahuri, odnosno kada je metak izašao iz puške, on leti u smjeru kuda je ispaljen samo pod utjecajem vanjskih fizičkih sila", objašnjava Kamenjecki.
"S raketama imamo nešto drugačiju situaciju. Rakete imaju aktivni dio putanje, a imaju i dio putanje kada im motor ne radi. Većina savremenih raketa, pa čak i famozna njemačka V-2 iz drugog svjetskog rata, imaju upravljanje putanjom kada radi motor rakete. Dok mu radi motor, takav projektil je upravljani. Nakon što je motor ugašen, takav projektil postaje balistički jer ide balističkom putanjom, pod uvjetom da nema, kao na avionu, aerodinamičkih krila, koje ga vode prema cilju", kaže ovaj stručnjak.
Manji domet, no vrlo precizne
U službi Rusije nema jačih raketa po ukupnoj masi "korisnog tereta" od RS-28 Sarmata. Sa svojih 10 tona maksimalne mase tereta, do njega najbliži sistem, a kojeg on mijenja, je RS-36M2 Vojevoda s 8,5 tona tereta.
Trka za masom bojnih glava ili daljinom gađanja odlazi u historiju, mišljenja je ovaj stručnjak. "Američka LGM-30G Minuteman III je jedini projektil koji može biti sličan RS-36 ili RS-28 jer ima sličan način lansiranja iz podzemnog silosa. Minuteman ima manju daljinu gađanja (do 13.000 kilometara) te manju masu bojne glave, oko jedne tone. Međutim, vrlo je precizna", kaže.
"Za SAD nije presudna daljina gađanja jer su oni u prednosti kod svih ostalih vrsta raketa kojima mogu okružiti protivnike - na podmornicama, srednjeg dometa i ostalim", zaključuje profesor Maksim Kamenjecki.
