S obzirom na to da je Mariupolj gotovo pod potpunom ruskom kontrolom nakon sedmica bombardiranja, oni koji su pobjegli iz grada na jugu Ukrajine dijele jezive priče o držanju u skučenim, nečistim kampovima za obradu prije evakuacije.
Oleksandr i Olena čekaju u redu za kafu u kuhinji samo nekoliko dana nakon bijega iz Mariupolja, piše BBC.
Oni su dvoje od rijetkih sretnika koji su prošle sedmice uspjeli pobjeći iz grada. Osim ukrajinskih snaga unutar čeličane Azovstal, Mariupolj je gotovo potpuno pod ruskom kontrolom i učinkovito je zatvoren od ostatka svijeta.
Svaka informacija o uvjetima u gradu za 100.000 civila za koje se još uvijek smatra da su tamo zarobljeni sporadične su i teško ih je neovisno potvrditi.
Par, koji je stigao u relativno siguran zapadni grad Lavov, priča o preživljavanju unutar grada tokom borbi. Ali njihovo iskustvo s jednim od takozvanih ruskih logora za filtriranje, centrima koji su navodno postavljeni izvan Mariupolja za držanje civila prije nego što budu evakuirani, jednako je jezivo.
Oleksandr i Olena kažu da su završili u centru kada su pokušali pobjeći iz grada. Nakon što su hodali tri kilometra od svoje kuće do tačke za evakuaciju, odvezeni su u ruski izbjeglički centar u bivšoj školi u selu Nikolske, sjeverozapadno od Mariupolja.
"Bilo je to kao pravi koncentracijski logor", kaže Oleksandr, 49.
Ukrajinski dužnosnici upoređuju centre s onima koji su korišteni tokom ruskog rata u Čečeniji, kada su hiljade Čečena brutalno ispitivane, a mnogi nestali.
Oleksandru i Oleni su ruski zaštitari uzimali otiske prstiju, fotografirali ih sa svih strana i nekoliko sati ispitivali - "kao u zatvoru", kaže. Brinuli su se da će im Rusi pogledati u telefone, pa su sa svojih uređaja uklonili sve dokaze o bilo kakvoj vezi s Ukrajinom - uključujući fotografije njihove kćeri ispred ukrajinske zastave.
S pravom su se brinuli. Oleksandr kaže da su ruski sigurnosni službenici tokom ispitivanja pregledali fotografije, historiju telefonskih poziva i kontakt brojeve na svojim uređajima radi povezivanja s novinarima ili državnim i vojnim dužnosnicima.
Mariupoljska ulica posuta tijelima
"Ako je osoba osumnjičena da je 'ukrajinski nacista', odveli bi je u Donjeck na daljnju istragu ili likvidaciju", kaže Oleksandr, iako BBC nije uspio provjeriti tu tvrdnju. "Bilo je vrlo opasno i riskantno. Svaka mala sumnja, svaki mali otpor - i mogli su vas odvesti u podrume na ispitivanje i mučenje. Svi su se bojali da ih odvedu u Donjeck."
Predsjednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da je jedan od ciljeva njegove invazije očistiti Ukrajinu od nacista, a ruska propaganda iznijela je brojne neutemeljene tvrdnje da je Ukrajina na neki način povezana s nacizmom.
Dok su čekali da budu procesuirani u logoru, neki muškarci ponudili su Oleksandru i Oleni način da pobjegnu iz Mariupolja bez filtriranja. Ali par je bio prestravljen da bi to mogli biti Rusi ili saradnici.
“Bojali smo ih se”, kaže Olena.
Na kraju su zadržani i stavljeni na popis za evakuaciju. No, tu muka nije stala.
Tajna ponuda
“Ne možete zamisliti kako su užasni uvjeti bili u ovom filtracijskom kampu”, kaže Olena. Stariji su spavali u hodnicima bez madraca i deka. Postojao je samo jedan WC i jedan umivaonik za hiljade ljudi, kaže ona. Ubrzo se počela širiti dizenterija. “Nije bilo načina za pranje ili čišćenje”, kaže ona. "Izuzetno je grozno smrdilo."
Drugi dan kada su bili tamo nestalo je sapuna i dezinficijensa. Ubrzo su se pojavili i toaletni papir i higijenski ulošci.
Nakon ispitivanja, Oleni i Oleksandru je rečeno da imaju dopuštenje da krenu 148. autobusom za evakuaciju. No, sedmicu kasnije, samo 20 autobusa napustilo je objekt. Nasuprot tome, bilo je mnogo autobusa organiziranih za odlazak na rusku teritoriju. Vlasti su čak pokušale par natjerati u autobus koji je krenuo na istok, kažu. Na kraju su se Olena i Oleksandr osjećali primorani potražiti pomoć onih koji su im potajno ponudili prijevoz kad su stigli.
"Nismo imali izbora - ili biti prisilno deportirani u Rusiju ili riskirati s ovim privatnim vozačima", kaže Olena.
To je dilema koju prepoznaje gradonačelnik Mariupolja Vadim Bojčenko. "Mnogi autobusi civila idu na ruski, a ne na ukrajinski teritorij", rekao je za BBC putem telefona. "Od početka rata, [Rusi] nisu dopuštali nikakav način za evakuaciju civila. To je direktna vojna naredba da se ubijaju civili", ustvrdio je.
Vozač Oleksandra i Olene ih je uspio odvesti iz njihovog filtracijskog kampa u grad Berdjansk kroz "polja, zemljane puteve, uske puteve iza svih kontrolnih punktova", kaže Olena, jer nisu imali odgovarajuće dokumente da prođu rusku inspekciju.
Zatim su proveli tri dana tražeći rutu prije nego što su pronašli drugog vozača koji je bio spreman riskirati sve kako bi ih odveo na teritorij pod kontrolom Ukrajine. Uspio je zaobići 12 ruskih kontrolnih tačaka i sigurno ih dostaviti u Zaporožje. Par je potom otišao noćnim vozom za Lavov.
"Iz filtracijskih kampova možete pobjeći samo uz pomoć ovih rizičnih lokalnih privatnih vozača", kaže Oleksandr. Srećom, među njima ima dobrih ljudi".
U Lavov su istog dana stigli Valentina i njen suprug Evgenij. Također su prošle sedmice uspjeli pobjeći iz Mariupolja. Ukrcali su se u autobus za manji grad na zapadu Ukrajine - očajnički tražeći sigurnost nakon svojih muka.
Proces filtracije za njih je bio brz, kaže Valentina (58), možda zbog njihove dobi i zato što Evgenij ima invaliditet. Ali mlađima je bilo daleko gore, rekla je.
“Filtracijski logori su poput geta”, kaže ona. "Rusi dijele ljude u grupe. Oni za koje se sumnjalo da su povezani s ukrajinskom vojskom, teritorijalnom odbranom, novinarima, radnicima iz vlasti - to je za njih jako opasno. Odvode te ljude u zatvore u Donjeck, muče ih."
Ona i Evgenij također kažu da su mnogi poslani iz filtracijskih logora u Rusiju. Ponekad je ljudima rečeno da su namijenjeni za teritorij pod kontrolom Ukrajine, kako kažu, ali bi ih umjesto toga uputili na teritorij pod kontrolom Rusije.
Kao i Oleksandr i Olena, Valentina kaže da su samo zbog svog vozača uspjeli pobjeći.
"Kada smo konačno [pobjegli] i vidjeli ukrajinske borce i zastavu, kada smo čuli ukrajinski jezik, svi u autobusu su počeli plakati", rekla je. "Bilo je jednostavno nevjerovatno da smo ostali živi i konačno pobjegli iz pakla."
Pitka voda iz kotla
Mučno vrijeme za parove u logorima došlo je nakon nekoliko sedmica proživljenog pakla u Mariupolju.
Ruske snage su okružile i bombardirale grad, polako napredujući ulicu po ulicu. Njihovo eventualno zauzimanje otežalo je provjeru uvjeta u njima. Tek kroz intervjue s nedavnim bjeguncima, kao što su Valentina, Oleksandr i Olena, počeli su izlaziti detalji.
Za mnoge nije bilo tekuće vode, a hrana je postala očajno oskudna. Oleksandr i Olena sklonili su se u podrum u blizini restorana i tako su mogli preživjeti od konzervirane robe koja se tamo čuvala, a glavni kuhar je pripremao hranu za one kojima je bila potrebna.
Problem je, međutim, bila voda. Oleksandr opisuje kako je morao trčati vani do bunara kako bi se opskrbio.
“Bilo je vrlo opasno, jer su Rusi cijelo vrijeme pucali”, rekao je. Voda iz kotlovnice spasila nam je živote. Kad smo izašli iz podruma da se pokušamo evakuirati, u našem kotlu gotovo da nije bilo vode."
Valentina i Evgenij pričaju kako je bilo nemoguće dobiti hranu osim onoga što su ljudi spasili prije početka rata. Preživljavali su od konzervirane robe, žitarica i nekoliko krumpira koje su uzgajali u svom vrtu, dijeleći ono što su imali sa svojim susjedima.
Par nije riskirao trčati do bunara, svjesni opasnosti koje postoje. Kad je došao snijeg, bili su oduševljeni - skupljali su ga da se otopi za vodu za piće.
Rusi su imali zalihe i "neki su ljudi htjeli uzeti hranu od [njih], oni koji nisu mogli podnijeti glad", rekla je Valentina. "Što se mene tiče, ne bih uzimao nikakvu hranu od tih čudovišta. Radije bih umro."
Posebnu mržnju ima prema jedinicama pod komandom Čečenske Republike, autonomne regije Rusije lojalne Vladimiru Putinu. Ti se militanti bore u Ukrajini od početka invazije i navodno su bili uvelike uključeni u opsadu Mariupolja.
Valentina je optužila njihove snage da love žene i djecu kako bi ih silovali. "Ako te djevojke i žene to odbiju učiniti, jednostavno bi ih ubile", rekla je. "Ne mogu vjerovati da ljudi mogu biti takve životinje. Nema ljudskosti, nema suosjećanja."
Valentina i Evgenij kažu da su preživjeli skrivajući se u svom podrumu na sjeveru grada. Izlazili su vani samo kako bi zapalili vatru, riskirajući granatiranje i gelere za hranu i toplinu. Na kraju je i njihov podrum uništen u ruskom bombardiranju. Evgenij je dobio potres mozga i od tada ima problema sa sluhom. Teško je povrijeđen i njihov susjed.
Kretali su se između skloništa i podruma, prije nego što su odlučili da će pokušati pobjeći. Dok su izlazili iz grada vidjeli su pustoš koju su napravili ruski osvajači.
"I sama sam vidjela crne, spaljene, prazne nebodere, koji su potpuno uništene", kaže Valentina. "Bio je ogroman broj tijela. Grad više ne postoji. Čak ni zidovi. Samo ogromne hrpe ruševina. Nikad nisam mogao zamisliti takvo nasilje."
Oba para sada su pobjegla iz Mariupolja, grada koji je postao simbol otpora i stradanja Ukrajine nakon ruske invazije. Sada se suočavaju s neizvjesnom budućnošću - četvero od 11 miliona Ukrajinaca raseljeno je zbog sukoba.
