Mira Furlan, neprežaljena jugoslovenska glumica, 35 godina provela je u braku sa srpskim rediteljem Goranom Gajićem, kojeg je ludo voljela.
Vezu su započeli davne 1986. godine, a tad je Mira počela da živi na relaciji Zagreb-Beograd, gdje je Goran studirao.
“Dom je tamo gdje je Goran”, rekla je Mira Furlan u jednom intervjuu 1988.
Tako je i bilo – punih 35 godina, sve do njene smrti. Jednom je prilikom Mira opisala trenutak kad je shvatila da je zaljubljena u njega, piše Index.
“Popeo se na jarbol broda koji nas je vozio od Hvara do Visa. Gledajući ga kako se jednom rukom drži na tom neopisivo visokom jarbolu, shvatila sam da je to čovjek koji se ne boji. Konačno, rekla sam u sebi. Moji dotadašnji susreti s osobama suprotnog pola uglavnom su bili susreti s potpuno isprepadanim muškarcima. Panični strah od žena je ujedno i izvor nasilja prema ženama koje obilježava ove prostore. Taj strah i ta mržnja koja iz njega proizlazi također su po mom mišljenju bili i razlog linča moje malenkosti početkom devedesetih”, ispričala je.
Miru su kasnije u medijima prozivali izdajicom i optuživali je da je pobjegla u Beograd. Ostala je bez stana u Zagrebu koji je nasljedila od bake i dobila je otkaz u HNK-u.
Njihovu ljubav to nije uništilo. Njih dvoje su se preselili u Beograd, a zatim su se uputili u Ameriku gdje su započeli novi život, praktično od nule. Tad im je pomogla glumica Milena Dravić koja im je dala svoje američke kontakte.
U Americi su radili razne poslove kako bi preživjeli, Goran kao dostavljač i montažer, a Mira kao konobarica, prodavačica i prevodilac. Tamo su se 1998. i vjenčali, a onda dobili sina kojeg su nazvali Marko Lav. Danas on ima 22 godine.
Mira je i u SAD nastavila da razvija glumačku karijeru. Od 1994. do 1998. glumila je u seriji Babylon 5, a od 2004. do 2008. u planetarno popularnoj seriji Lost. 2014. dobila je ponudu da predaje na filmskoj akademiji u Los Angelesu, a zatim i u New Yorku.
Na pitanje kako je njen brak izdržao sve poteškoće odgovorila je:
“Ne znam odgovor na to pitanje. Brakovi se raspadaju, kako u emigraciji tako i u normalnom životu, a naš je izdržao, što smatram velikim postignućem u svom životu. Najlakše je odmahnuti rukom i reći: adios, a najteže se izboriti za trajanje i kontinuitet. Ljudima se čini da će ih spasti novi počeci, nove osobe, novi zanosi. Ali se novina brzo potroši i čovjek se opet sretne sa samim sobom i vlastitim problemima. Rješenje, rekla bih, nikad nije u drugoj osobi, nego u nama samima.”
