U Rusiji se upravo događa velika promjena u javnom mnijenju, koja je uslijedila nakon ruskih pseudoreferenduma u istočnim oblastima Ukrajine, aneksije ukrajinskih teritorija i konačno mobilizacije u samoj Rusiji. Posljednji događaj posebno je šokirao javnost. Sada kada je 25 miliona Rusa suočeno s prijetnjom da budu mobilizirani, prijašnji konsenzus među ljudima koji su nekoć podržavali rat je narušen. Novi podaci anketa pokazuju da je javnost sve više razočarana Vladimirom Putinom kao predsjednikom. Ljudima je dosta.
Nezavisni ruski internetski portal Meduza koji djeluje u egzilu, o najnovijim je podacima o javnom mnijenju i njihovim implikacijama razgovarao s Kirilom Rogovim, ruskim politologom i osnivačem centra za političku analizu Re: Russia, koji je dao opširni intervju na ruskom jeziku o Putinovom sve lošijem imidžu, turbulencijama u vrhovima vlasti te o budućim scenarijima za Rusiju mogućim pod tim uvjetima.
‘Da čitava Rusija bude krvlju povezana‘
Na temelju nedavnih studija, možemo izolirati tri različite frakcije unutar mase Rusa koji podržavaju rat.
Prva od njih može se opisati kao frakcija ‘totalnog rata‘. Oni misle da se Zapad u principu ne može nositi s postojanjem Rusije. Vjeruju da se Zapad spremao za ofenzivu na Rusiju, a sada je pokušava uništiti preko Ukrajine.
Zatim, tu je frakcija ‘pravednog rata‘, koja misli da je ovaj rat pitanje pravde. Njihova ideja je da su Rusi i stanovnici istočne Ukrajine koji govore ruski bili progonjeni od strane ‘nacionalističke ukrajinske vlade‘ te da ih Rusija ima dužnost braniti. Ovaj narativ odgovara međunarodnoj doktrini ‘odgovornosti prema zaštiti‘, koja opravdava vanjske intervencije kada postoji prijetnja genocidom ili neki drugi humanitarni razlog za intervenciju. Ova frakcija vjeruje u lokaliziranu ‘specijalnu operaciju‘ koja ne podrazumijeva potpuni rat protiv cijelog Zapada.
Treća frakcija su ‘konformisti‘. Ti ljudi bi, kad bi mogli promijeniti prošlost, retroaktivno otkazali ‘specijalnu operaciju‘. Nisu toliko sigurni u argumente kojima se opravdava rat i smatraju da se to moglo izbjeći. Ali budući da se to svejedno događa, oni to ‘podržavaju, jer vodstvo zna bolje‘. I vrlo često osjećaju da bi bilo opasno ne iskazati svoju podršku. Ono što oni definitivno ne žele jest sukobiti se s režimom ili njegovim proizvedenim ‘većinskim‘ javnim mnijenjem.
Obične vijesti
Prve dvije frakcije najbolje predstavlja ruska propaganda. Gledate li ‘60 minuta‘, talk show Olge Skabejeve ili Vladimira Solovjova, svi će tamo vikati da je Rusija u ratu s cijelim ‘kolektivnim Zapadom‘ i NATO-om i da ‘svi moramo ustati u obranu domovine‘. Ali, u isto vrijeme, obične vijesti na glavnim TV kanalima govore o visoko lokaliziranoj i vrlo pažljivoj ‘specijalnoj operaciji‘ Rusije koju provode ‘naše visokoprofesionalne oružane snage za oslobađanje naših sunarodnjaka koji pate pod nacionalističkim kijevskim režimom‘.
Opća mobilizacija bila je šok za stranu koja podržava ‘pravedni rat‘ i za ‘konformiste‘ i prijeti konsenzusu koji je do tada bio uspostavljen. Promjena se odmah odrazila na izbore nakon 21. rujna. To je registrirao čak i Fond za javno mnijenje koji uglavnom provodi ankete za Ured ruskog predsjednika. Prije mobilizacije, na njihovo pitanje ‘Kakvog su raspoloženja ljudi oko vas?‘ ispitanici su u više od 30 posto slučajeva odgovarali ‘anksioznog‘. Nakon dekreta o mobilizaciji, ovaj se odgovor više nego udvostručio - ljudi sada spominju ‘anksioznost‘ u 69 posto slučajeva.
Ljudima je dosta
Javnost je u šoku od mobilizacije, ali ljudi još nisu sigurni koga okriviti. Putin je, s druge strane, iskusni manipulator strahovima javnosti i drugim ‘masovnim emocijama‘. Trenutno pokušava proširiti frakciju koja zastupa totalni rat na račun onih umjerenih. Putinova ideja je da sve Ruse poveže krvlju na njihovim rukama i da ih u očima svijeta sve učini krivcima. U njegovoj zločinačkoj logici ljudi koji su u ratu izgubili svoje najmilije, prijatelje ili rodbinu moraju se pridružiti stranci osvete i totalnog rata. Moraju se uključiti i predati. Tu je vidljiv kontrast: na početku rata Putin se očito spremao za ulogu kakvu je Rusija imala iz 1945.: evo nas, gledamo pobjedničku paradu. Umjesto toga, njegova retorika danas ponavlja 1941.: neprijatelj je pred vratima, domovina je u opasnosti, braćo i sestre ‘ustanite svi‘.
No, šok od mobilizacije može učiniti suprotno i odvratiti dvije umjerene frakcije od potpore ratu uopće. Prije mobilizacije, cijena otpora i protesta bila je veća od cijene konformizma. Sada je istina obrnuto. Buduće ponašanje ovih bivših umjerenih pristaša rata - čiji je svjetonazor upravo slomljen - to je ono što će odlučiti o budućnosti javnog mnijenja u Rusiji.
Šta je s ruskom vladajućom klasom?
Među različitim frakcijama unutar ruskog vodstva - pa čak i unutar Putinova najužeg kruga - ‘ratna stranka‘ je definitivna manjina. Malo je ljudi gledalo prijenos sastanka Vijeća sigurnosti koji je prethodio ruskom priznanju ‘Donecke Narodne Republike‘ i ‘Luhanske Narodne Republike‘ prošlog februara, što je izazvalo rat. Ključni govornici na tom sastanku bili su ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, ministar odbrane Sergej Šojgu, tajnik Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev, premijer Mihail Mišustin i direktor vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin.
Putin im je postavio pitanje: ‘Amerikanci ne žele pregovarati s nama, razgovor s njima je beskoristan. Hoćemo li prijeći na odlučne akcije, priznati LNR i DNR?‘ Svaki od tih pet govornika rekao je da je predsjednik u pravu, ali da bi trebalo ponovno pokušati i dati Zapadu još jednu priliku. To je Putina učinilo jako nervoznim, pa je počeo ‘trolati‘ Nariškina. Onda su se Lavrov i Šojgu ponovno oglasili i iznijeli drugačiju ideju.
Putin je taj koji je uvukao elite i narod u rat. A pokušaj tihog prosvjeda Elvire Nabiuline na tom sastanku - kad je sjedila za stolom prekriženih ruku i gledala u pod - samo je doveo do toga da je Putin demonstrativno imenuje čelnicom Centralne banke. Svi su drugi shvatili da u ovoj situaciji otpor i protest nisu mogući: ostali iz tog kruga nisu imali čak ni toliko hrabrosti koliko je imala Nabiulina.
To ne znači da su sve podjele nestale. U posljednje vrijeme vojni neuspjesi Rusije potiču turbulencije u vrhu vlasti. Dokaz tome nije toliko ono što govore Kadirov i Prigožin, koliko to što je sam Putin promijenio svoju koncepciju rata - ne jednom, već dva puta.
‘Buldozi pod tepihom‘
Putinova prva koncepcija rata, odnosno način na koji ga je formulirao, trebao je biti ‘Blitzkrieg‘ ili ‘Kijev osvojen za tri dana‘. To nije uspjelo, zbog apsolutno pogrešnih procjena.
Zatim je prešao na drugu ideju, a to je ograničiti ‘specijalnu operaciju‘ na jugoistok Ukrajine. To također nije uspjelo - zbog saradnje Zapada s Ukrajinom s jedne strane i nesposobnosti ruske vojske da popuni desetkovane jedinice. Postalo je jasno da ruska vojska ne može zadržati tako velika okupirana područja.
Treća koncepcija rata koju je konačno prihvatio Putin je ‘mobilizacija‘. I ovdje također vidimo istu organizacijsku nesposobnost Putinova sustava. Čak i ključni propagandisti to sada ističu - iako ne kritiziraju Putina osobno.
‘Jasan anti-Putin trend‘
Kremlj nikada nije očekivao da će mobilizacija biti popularna među ruskim narodom. Ovo se često navodi kao razlog za kašnjenje Rusije u proglašenju čak i djelomične mobilizacije. Nedavna ispitivanja javnog mnijenja, koja je naručio sam Kremlj, jasno su pokazala da u većim gradovima Rusije praktički nitko ne odobrava rat. Samo neki stariji ljudi, koji nikada ne bi morali ići na front, još uvijek odobravaju ‘specijalnu operaciju‘. Ured ruskog predsjednika možda još više brine sve veće nezadovoljstvo samim Vladimirom Putinom.
Specijalni dopisnik Meduze Andrej Percev razgovarao je s izvorima bliskim Kremlju o tome kako vlada mjeri političko raspoloženje u zemlji i kako pokušava spriječiti da društvo dođe do točke ključanja.
Dana 17. oktobra, gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanin objavio je da je grad završio ‘djelomičnu mobilizaciju‘.
Mobilizacija je značila veliku nevolju za hiljade moskovskih porodica čiji očevi, muževi i sinovi sada idu u vojsku. Ipak, ispunjenje cilja djelomične mobilizacije bilo je moguće samo zahvaljujući, prije svega, osjećaju odgovornosti, dužnosti i patriotizma Moskovljana.
Okončanje mobilizacije
Sobjanin je dodao da će se uredi za mobilizaciju zatvoriti do sredine dana, te da stanovnici mogu zanemariti pozive koji su već poslani. Prema gradonačelniku, moskovski cilj mobilizacije od 16.000 ljudi u potpunosti je ispunjen. Ipak, u predsjedničkom dekretu o mobilizaciji, niti u bilo kojem drugom zakonodavnom dokumentu, nisu navedeni pravni uvjeti za okončanje mobilizacije.
Do večeri istog dana, Andrej Vorobjov, guverner Moskovske regije, također je objavio da je regija ispunila svoju mobilizacijsku kvotu. ‘Zaustavlja se dostava poziva, a oni koji su ih dobili ne moraju se javiti u vojni ured.‘ Trideset drugih regija diljem Rusije do tada je izvijestilo da su izvršili zacrtano.
Insajderi Kremlja objašnjavaju ovu iznenadnu promjenu kao rezultat ‘nezadovoljstva‘ koje se, kako je vlada osjetila, razvijalo među građanima Moskve. Kada su ranije ovog mjeseca policija i vojni službenici počeli u zasjedi dočekivati muškarce u blizini stanica podzemne željeznice, javnost je reagirala negativno.
Svi su se doslovno sakrili. Ljudi su se uplašili za svoju budućnost. Mnogi su otišli iz zemlje. Nivo straha i neodobravanja stalno raste. Moskva se pretvorila u potpuno drugačiji grad. Racije u podzemnoj željeznici bile su potpuni cirkus i to se moralo zaustaviti.
Metode koje su toliko uznemirile javnost, smatra izvor iz Kremlja, došle su iz Ministarstva odbrane i od organa reda. U toj se situaciji, Sobjanin, koji uglavnom ‘ne želi imati veze s vojskom‘, morao povinovati zahtjevima i naredbama o mobilizaciji.
Najavljujući završetak mobilizacije, gradonačelnik je o regrutaciji kao o veliko j nevolji za hiljade ljudi govorio tonom kakav biste očekivali od nekoga tko govori o prirodnoj katastrofi. Valja primijetiti da nije upotrijebio službeni klišej ‘specijalna vojna operacija‘ - niti jednom.
Zabrinuti za sudbine
Moskovljanima je rekao sljedeće: ‘Dragi moji, želim vam zahvaliti. Svi smo zabrinuti za vaše sudbine i za opasnosti koje vas čekaju i s kojima se već susrećete. Nadamo se i molimo da se vratite živi i zdravi. I da se vratite kao pobjednici te da zaštitite sigurnost i suverenitet naše zemlje.‘
Ovakva je retorika možda bila odgovor na ono što su vlasti u velikim ruskim gradovima naučile iz ispitivanja javnog mnijenja koje je naručio Kremlj, kako bi saznao što stanovnici gradova misle o mobilizaciji. Prema izvorima bliskim uredu predsjednika, ta su ispitivanja dala potpuno predvidljiv rezultat: jasno su pokazala da su svi, a ne samo Moskovljani, ‘frustrirani‘. Ono što se je izašlo na vidjelo bio je posve jasan anti-Putinov trend, čak i među onima koji podržavaju ‘specijalnu operaciju‘. Čak su i zagovornici rata rekli da je sve loše organizirano, a kriv je predsjednik jer je on postavio sve ostale dužnosnike i vojsku. Jedini koji su jasno podržali ‘specijalnu operaciju‘ su starije osobe i penzioneri.
Drugim riječima, rat u Ukrajini privlači samo Ruse koji se nikada ne bi morali boriti.
Iz tog razloga, upućeni u stanje na terenu očekuju da će Sankt Peterburg također prekinuti svoju mobilizacijsku kampanju u nadolazećim danima - iako nije ispunio svoju mobilizacijsku kvotu.
