Više od 25 miliona Amerikanaca redovno igra golf svake godine. Pošto nisu svi podjednako vješti kao proslavljeni igrač Tiger Woods, na terenu izgube oko 300 miliona loptica godišnje. Ali, nečiji loši zamasi golferskom palicom, za druge predstavljaju poslovnu priliku. Na njoj je izraslo tržište polovnih loptica za golf, čija vrijednost u SAD iznosi oko 200 miliona dolara godišnje, a ovim poslom se uglavnom bave manje firme. Ako ste voljni da se u mutnoj vodi punoj smeća otimate za izgubljene loptice sa aligatorima i lovcima „na crno“, možete postati milioner, pišu Biznis i finansije.
Za razliku od Srbije, gdje i vještačka inteligencija posustaje u potrazi za dostupnim zvaničnim podacima, statističari u SAD broje čak i to koliko tamošnji igrači golfa izgube loptica tokom igre. A podaci pokazuju da prosječan američki igrač golfa zaturi četiri do pet loptica po partiji, dok oni lošiji izgube i više. Kada uzmete u obzir da preko 25 miliona Amerikanaca igra golf svake godine, to znači da oko 300 miliona loptica godišnje završi u negdje u šumi, u klisurama, na dnu bare, jezera… Postoje i procjene da ukoliko bi se našle sve te loptice i poredale jedna do druge, trag loših golfera bi se protezao od New Yorka pa sve do Hong Konga.
Promašaji su skup sport za igrače golfa, jer za desetak novih loptica najlošijeg kvaliteta potrebno je izdvojiti 20 dolara, a za one „u vrhu“ tri puta više. Najbolje loptice za golf, kao što je „Pro V1“, koštaju najmanje pet dolara po komadu, a često su i znatno skuplje. Gomilanju izgubljenih loptica ne raduju se ni vlasnici golf terena, jer one prilikom razgrađivanja u prirodi ispuštaju otrovne hemikalije.
Ali, nečiji loši zamasi golferskom palicom, za druge predstavljaju poslovnu priliku. Na njoj je izraslo tržište polovnih loptica za golf, čija vrijednost u SAD iznosi oko 200 miliona dolara godišnje. Eto odgovora zašto američki statističari broje loptice kojima se izgubio trag.
Sve su započeli sitni lopovi
Doduše, njihovo pronalaženje i preprodaja nisu skoriji izum. Preduzimljivi Amerikanci to rade već duže od jednog stoljeća. Najsnalažljiviji su još početkom prošlog stoljeća trenirali pse da pronađu loptice koje su golferi izgubili tokom igre, da bi ih potom prodavali klubovima za 10 centi po komadu. Većina ovih poduzetnika nije imala dozvolu da rovari po javnim i privatnim posjedima u potrazi za zaradom i tretirali su ih kao sitne lopove.
Posle su i oni krupniji shvatili da tu ima novca, pa su počela da niču preduzeća koja su sklapala ugovore sa klubovima za golf i na osnovu toga dobijala dozvole da traže i prodaju polovne loptice. Ali ova industrija se zaista razmahala tek početkom ovog stoljeća, zahvaljujući novim tehnologijama. One su omogućile proizvodnju loptica koje su izdržljivije i mogu mnogo duže da se očuvaju u prirodi, dok je širenje elektronske trgovine prodavcima ove robe pribavilo kudikamo veće tržište.
Trenutno, desetak američkih kompanija pronalaze, čiste i prodaju polovne loptice za golf na internetu. Najveća od tih firmi, „PG Golf“, svake godine proda oko 50 miliona polovnih loptica preko svoje internet stranice. „PG Golf“ je u vlasništvu istog holdinga koji pojseduje kompaniju „Titleist“, proizvođača loptica „Pro V1“, tako da se pod jednim krovom mogu naći i nove i one koje su „oživjele“, ali po znatno povoljnijoj cijeni. Ostatak ovog tržišta čine manje firme, kao što su „Golf Ball Planet“, „Golf Ball Monkey“, „Golf Ball Nut“…
Najveće groblje loptica pod vodom
Pojedine kompanije preprodaju polovne loptice koje su kupile od dobavljača na veliko, dok druge same tragaju za njima, poput preduzeća „BallHawker“ koje ima ugovore sa 70 golf klubova na Floridi. Vlasnik ove firme Ted Hutchinson, proveo je više od dvije decenije radeći kao izvršni direktor u duhanskoj industriji. Da bi se opustio, išao je u šetnju golf terenom iza svoje kuće na Floridi. I počeo je da pronalazi toliko loptica za golf da je odlučio da promijeni karijeru, procijenivši da je pušača sve manje, a loših igrača golfa očigledno sve više.
On potpisuje ugovore sa golf klubovima na dvije godine, koji najčešće podrazumijevaju da se teren obilazi četiri puta godišnje. Prilikom svakog obilaska, on i njegov tim pronalaze 20.000 do 40.000 zagubljenih loptica. One su se otkotrljale u šume, prirodne rezervate koji su napravljeni oko terena, u jaruge i na razna druga mjesta. Ali najveće groblje loptica za golf nalazi se pod vodom.
Neke firme upotrebljavaju buldožere za njihovo izvlačenje. Ipak, većina kompanija, kao što to čini i Hutchinsonovo preduzeće, koristi usluge ronilaca koji su specijalizovali upravo za vađenje loptica za golf. Naime, ova vrsta ronjenja je daleko opasnija nego ona pod morem, jer se odvija u jezerima, rijekama i močvarama gdje je vidljivost jako slaba.
„Ronioci su priključeni na plutajuće rezervoare sa kisikom, koje u šali nazivamo nargile. Ali kada zaronite, počinje da se diže mulj i vi praktično ne vidite ništa. Ronite osam do deset sati dnevno samo po osjećaju, stružući dno zamkom za jastoge. Ipak, traganje za lopticama na ’slijepo’ nije najveći problem. Vi ne vidite opasne životinje koje vrebaju ispod površine. Pošto i sam ronim, više puta sam imao ’bliske susrete’ sa zmijama i aligatorima“, priča Hatčinson.
Pored neprijateljski raspoloženih gmizavaca, smetnja može biti i konkurencija. Od profesionalnih ronilaca koje angažuju rivalske firme, veća opasnost su oni koji traže loptice za golf bez dozvole. Zovu ih „noćni jastrebovi“, a većinu ovih podvodnih „lovaca na crno“ čine igrači golfa. Oni na taj način pokušavaju da uštede na kupovini novih, ili polovnih loptica koje preprodaje neko drugi, ali su opasnost i za sebe i za ostale jer nisu dovoljno obučeni za ronjenje u tako lošim uslovima.
Veliki novac mnogo košta
Uprkos navedenim ograničenjima, profesionalni ronioci tokom jednog ronjenja mogu da izvuku i do 300 loptica. Ali uz njih na površinu izađe još mnogo drugih stvari – mobilnih telefona, kišobrana, limenki, ambalaže za hranu… Nađe se tu zaista svega i svačega, kaže Hutchinson, a kao najčudniji ulov navodi slučaj kada je njegov tim pronašao gomilu markirane odjeće koja je bačena u jezero sve zajedno sa vješalicama.
Vlasnik firme „BallHawker“ plaća roniocima 10 do 12 centi po loptici. Kada je „ulov“ dobar, ronilac može da izvuče na površinu i do 7.000 loptica za dan i zaradi oko 800 dolara dnevno. Oni koji prihvate da ovaj posao obavljaju puno radno vrijeme, po Hutchinsonovim tvrdnjama zarađuju i nekoliko stotina hiljada dolara godišnje.
Međutim, taj novac ima jako visoku cijenu. Posljednjih godina, u Americi se udavilo čak 12 ronilaca koji su tragali za izgubljenim lopticama za golf. U nekim slučajevima se ispostavilo da kompanije nisu poštovale bezbjednosne standarde, pa je zajedno sa njima kažnjena i vladina agencija za bezbjednost i zdravlje na radu (OSHA), sa 56.000 dolara.
Kada se loptice izvuku iz vode, dnevni „ulov“ se stavlja u ogromne sanduke sa rupama za ventilaciju. To je neophodno, jer loptice koje su bile duže pod vodom šire oko sebe vrlo neprijatan miris. Sanduci se utovaruju u kamione i šalju u objekte za čišćenje. U preduzeću „BallHawker“ za te namjene koriste mašine koje se inače upotrebljavaju za pranje velikih količina krompira. One imaju 12 valjaka koji rotiraju loptice za golf i istovremeno ih čiste od prljavštine. Jedna mašina može da opere oko 4.000 loptica za pet minuta.
Nakon toga, loptice se sortiraju po proizvođaču i modelu. Ni to nije lak zadatak, zato što jedna loptica može imati i do 20 različitih modela. Završna faza je kategorizacija svake korištene loptice za golf prema tome koliko je očuvana. Ako je u dobrom stanju, Hutchinson može da proda poznate marke, poput „Pro V1“, za oko dva dolara po komadu, što je i do tri puta niže od cijene za nove. Najčešće je samo petina pronađenih loptica za golf jako dobro očuvana, a zarada na milion takvih je oko 400.000 dolara.
