Sad kad je Dragan Čović malo jasnije, a ne kao do sada između redaka, poručio Miloradu Dodiku da je pretjerao, da treba stati i da je galameći o ustavu otišao daleko od ustavnosti, čini se da su svi sve rekli.
Neki su, doduše, pretjerali pa bi bilo bolje da nisu govorili ništa nego su, umjesto zabrinutosti za još jedan veliki posrtaj države, sipali likovanja i naslađivanja mašući skrivenim puškama i prosutom hrabrošću da će imati tko braniti svaki nasrtaj. Te galamdžije za obranu zemlje oružjem vjerojatno imaju više toga za braniti od zbunjene sirotinje ali bi vjerojatno zauzeli neku ugodniju liniju od prve crte. Toga smo se naslušali i nagledali, a upravo i sada gledamo predstave onih koji su umjesto prvih linija branili prve milijune.
Nakrivo nasađena
Bosna i Hercegovina još je jednom pokazala, ovog puta pred pojačanim reflektorima Milorada Dodika kako je nakrivo nasađena. Ovo što sada čelnik Republike Srpske ludo provodi samo je plamen neprestanih tinjanja koja su se gurala pod razne tepihe o bacale u sjenu lažnih uspjeha, dogovora i napredaka.
Jasno je svima da nitko ovu prelijepu zemlju i nakaradnu državu ne gleda jednako niti je itko od onih koji su popisani da je njihova želi živjeti u ovakvoj zemlji. Tri istine, tri povijesti, tri upitne budućnosti imaju malo zajedničkih podnaslova i vrijeme je, ma koliko se izlizalo to naše vrijeme, da se konačno pronađe zajednički nazivnik i linija ispod koje nitko neće ići kako bi se izbjegla nova zakuhavanja i novi reflektori.
Također, jasno je svima da je država u koju se neki previše kunu a neki s pravom sumnjaju nejaka da ni državni udar u njoj nije udar i da se vaga tko će, kada i kako uhititi osumnjičene kojima je određen pritvor. Umjesto smijeha u komentarima pod vijesti da je Nenad Stevandić otišao paradirati u Beograd umjesto meditirati u pritvor trebala je uslijediti ozbiljna analiza tko ga je i kako pustio i tko je i kako propustio obavijestiti sve državne agencije da se neki ljudi traže jer ih njihova policija ne vidi pred nosom.
Jasno je da ovo natezanje s odlukama u Narodnoj Skupštini RS i s brisanjem države iz države može potrajati onoliko koliko je potrebno da se stvari utišaju i riješe na neke druge načine. Recimo, brojanjem glasova.
Jasno je i da je do sada država, koju u izjavama kuju u zvijezde oni koji je muze, morala i trebala reagirati puno brže i državničkije kako se sapunica ne bi razvukla. No, jasno je i kako ona i nema puno snage za to.
A takva nejaka država opet će biti pozornica za skandale, prevare partnera, pljačke, izborne prevare i međuetnička podmetanja nogu i noževe u leđa. Stoga je ona priča o tome kako treba pričati, iako su se oni koji upravljaju životom u ovom trokutastom cirkusu napričali, nešto od čega se ne smije bježati. No, bježati treba od figa u džepovima.
Nema boljeg trenutka, kad se raspetlja čvor Dodika i drhtavog pravosuđa, nego ovog sada da se preslože karte i da se na stol stave sva kamenja spoticanja u ovoj zemlji i da se konačno krene praviti prostor za normalno življenje u kojem će biti ispravljene sve nepravde koje se nanose kolektivitetima i pojedincima.
Ma koliko izlizano i glumljeno izgledalo, izjave o tome kako treba ''sjesti i dogovoriti se i napraviti jedan plan'' izgledaju kao jedini izlaz s puta bez povratka na koji nas je sve za ruku poveo Dodik.
Pitanje za milijun dolara
Jasan je i strah da će vječiti dogovarači ponovno trgovati interesima onih koje predstavljaju za svoje osobne ciljeve ali bi ih narod, ako ga imalo zanima život i suživot, trebao podsjetiti za što su tu. Jednako je jasna i glupost onih koji gledaju u strance u nadi da će nas razumjeti i da neće zaigrati na kartu koja nama ne odgovara.
Pitanje je, za možda malo više od milijun dolara, koliko narod zna kakav želi život i kakav suživot i koliko je svjestan po kakvom rubu ova zemlja hoda i na kakav ju je ispit stavio Dodik.
Ako svi žele bolju državu, vrijeme da se ona popravi. Ako ne, onda je isto vrijeme da se nešto učini. Samo da nam životi ne prođu u praznim obećanjima i punim natezanjima onih koji imaju gdje otići kad izbjegnu zatvor.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
