Sport

Vurušić: Otišao je velikan koji se nikad nije prodao, do kraja uvjeren da je nogometom mogao zaustaviti Miloševićeve horde

Kolumnista Jutarnjeg lista Vlado Vurušić objavio je tekst o Ivici Osimu koji je preminuo danas u 81. godini života. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Da je mogao birati dan kada će otići u vječnost, velikan nogometa s ovih naših prostora, Ivica Osim, sigurno bi izabrao samo dva datuma - 29. studeni ili baš ovaj dan kada nas je napustio - 1. svibnja. Bio je i ostao nogometni velikan, ali i čovjek stavova, koliko god nekome bili čudni i nerazumni, kojih se nije odricao ni suočen s činjenicama. Koliko je bio virtuoz s loptom, toliko je - ali ne govorimo ovo kao prigovor - bio proporcionalno tome politički naivac.

Otišao je vjerojatno zadnji Don Quijote nogometa. No, bio je odan svojim uvjerenjima i zato su ga svi cijenili i voljeli. Umro je u uvjerenju da je mogao spriječiti rat u bivšoj Jugoslaviji da je, kako je govorio, u Italiji 1990. osvojio titulu svjetskog prvaka. Čak je bio i blizu, ispao je u lutriji "penala" u četvrtfinalu protiv Argentina, iako je Tomislav Ivković čak obranio udarac slavnom Maradoni.

To je naravno, bila iluzija i samozavaravanje, kojim je Ivica Osim pokušavao sebi objasniti ludilo koje je zahvatilo ove prostore, a vjerovao je da on može nogometnom igrom i rezultatom zaustaviti Miloševićeve zločinačke horde koje su već tada, pred svjetsku smotru u Italiji, bili u niskom startu da započnu svoj krvavi ples. Bio je uvjeren da on nekim svojim magičnim štapićem ili poslom koji zna najbolje, može učiniti nešto da to spriječi.

Sjećam se sunčane nedjelje 3. lipnja. Tiskao sam se na istočnoj tribini maksimirskog stadiona. Jugoslavija je igrala zadnju pripremnu utakmicu s Nizozemskom prije odlaska u Italiju. Bio sam negdje lijevo od centra, otprilike u ravni s klupom jugoslavenske reprezentacije. Prvo je uslijedilo iznenađenje. Veliki pljesak nizozemskoj reprezentaciji i neuobičajeno je bilo da nitko nije zviždao gostujućoj himni, a onda očekivana reakcija - zvižduci jugoslavenskoj himni i navijanje protiv "svojih", koji to više nisu bili.

Došao je kraj, a Osim je mislio da je nogomet rješenje

Bio je to znak - došao kraj. To više nije zajednička država. Lica igrača nisam vidio, oni su nam bili okrenuti leđima, ali vidjelo se neko lagano komešanje, ali vidio sam, zato Ivicu Osima. Iako nije baš bio blizu, po gestama se moglo razabrati - bio je zgrožen. Razočaran. Mislio je da nogomet donosi odrješenje. Rezignirano je mahao rukom, odmahivao glavom, prijekorno ispod oka gledao po tribinama koje su odzvanjale zvižducima. Nije mogao ne znati što se događa i što znači taj "odušak", ali htio je iz svega toga izdvojiti nogomet. Sve emocije, frustracije, strahovi i nadanja sabila su se tada na tom malom odsječku prostora i vremena maksimirskog travnjaka tog 3. lipnja - i dobre i loše i ponos i razočarenje.

Vidjelo se da se pokušava sabrati i voditi utakmicu, a ne podleći huku tribina. Svima je bilo je jasno, atmosfera na stadionu je sve govorila - gotovo je, samo je on mislio da stvari može popraviti nogometom. Ili je i on sve shvatio, ali nije želio priznati. Naime, da je znao što se događa, potvrdit će 23. svibnja 1992. godine, kada je došao na isto s većinom onih koji su tada na Maksimiru odbacivali "Hej Slaveni", iako mogu posvjedočiti da je oko mene na tribinama bilo dosta onih koji su tada i negodovali zbog toga.

A zapamtio sam i jednog postarijeg čovjeka koji je psovao Jugoslaviju i Slobodana Miloševića na mrtvo ime, ali je kazao kako bi volio da Osim čuje i zna da on ne misli na njega. Osima je izuzeo iz kolopleta kletvi koje je slao, objašnjavajući kakav je igrač bio - 'Strauss s Grbavice', objašnjavao je svima, žaleći što nije došao u Dinamo, kojem je bio na korak. I to je na neki način - pokazalo tko je bio Osim. I nikad prežaljeni naš Tomislav Žile Židak najviše je žalio baš to što Osim nikada nije došao u Dinamo.

No, tog svježeg 23. svibnja, Osim je shvatio da ni nogomet više ne pomaže. Hrvatska se gušila u krvi, a njegova Bosna i Hercegovina tonula je u mrak. Ostavku na mjesto izbornika reprezentacije Jugoslavije dao je zbog granatiranja njegovog rodnog grada.

Zadnja zajednička ikona ovih prostora

"Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar, da kaže čovjek: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firenzu ni u Švedsku. Sve što mogu napraviti, ovako ljudski i ako me neko bude pitao, to je moja privatni gesta, a vi je možete protumačiti kako hoćete… To je neka moja osobna odluka, a ja neću govoriti radi čega i da objašnjavam, vi vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu napraviti za taj grad, bar da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate što se događa", rekao je tada u Beogradu Osim. Sarajeva. To nije mogao oprostiti.

Netko će možda prigovoriti da je to učinio prekasno, ali svijet koji je u sebi gradio, definitivno mu se srušio, a do kraja je pokušavao othrvati onom što se događalo. No, ostao je vjeran svojim principima, i onako pogrbljen, melankoličan i sjetan, nije se prodao poput nekih dugih koji su, u strahu pred zakrvavljenim očima i silom, prešli na Miloševićevu stranu zla. A vabili su ga.

Kasnije će podržavati slobodnu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, ali i dijeliti komplimente hrvatskoj reprezentaciji koja se svojom igrom i trofejima osvajala srca ljubitelja nogometa. A Ivica Osim bio je i ostao nogometaš ranjenog srca, uzaludnih iluzija i vjere da je mogao nešto napraviti. Upravo zato što je ostao postojan, sve mu se opraštalo, svi su ga podjednako voljeli i željeli prisvojiti.

Otišla je možda zadnja zajednička ikona ovih prostora na koju, unatoč svemu, malo tko, ako uopće itko, može baciti kamen.