Medicinska sestra Lucy Letby, koja je ubila sedam beba i pokušala ubiti još šest na odjelu za neonatologiju bolnice u sjeverozapadnoj Engleskoj, osuđena je ove sedmice na doživotni zatvor. Njene su žrtve petorica dječaka i dvije djevojčice. Zločine je počinila tako što je nekima ubrizgala inzulin ili zrak, a neke prisilno hranila mlijekom.
No i dalje ostaje ključno pitanje – zašto je to medicinska sestra napravila? Zašto je osoba koju su svi u njenoj okolini doživljavali kao prijateljsku, marljivu i brižnu osobu ubijala tek rođenu djecu?
U kući Lucy Letby pronađeni su brojni papirići na koje je zapisivala svoja razmišljanja i osjećaje, a psihijatar dr. Sohom Das pokušao je uvidom u njih odgonetnuti što se krije u psihi žene koja se svrstala u red najgorih serijskih ubica u historiji Velike Britanije.
"U svojoj karijeri pregledao sam četiri žene koje su ubile bebe. Sve su patile od psihotičnih zabluda koje su bile toliko jake da su izgubile dodir sa stvarnošću. To nije ono što vidimo na ovim papirićima. Ovdje nema dokaza o tako ozbiljnoj duševnoj bolesti da bi mogla smanjiti kaznenu odgovornost Lucy Letby", ocijenio je dr. Das za Daily Mail.
Kod Letby, kaže, do izražaja dolaze osjećaji mržnje prema samoj sebi, krivnje, srama i samoprijezira, niskog samopouzdanja.
"Vidimo to u frazama poput 'Ne zaslužujem mamu i tatu', 'Mrzim samu sebe', 'Ja sam užasno zla osoba', 'Ne zaslužujem živjeti' i 'Svijetu je bolje bez mene'. Čini se da je ipak imala svijest o tome da je ono što je učinila užasno i da mali dio nje, iako se kosi s onim što je zapravo radila tim bebama, osjeća krivnju", ocijenio je psihijatar.
To sve ipak nije bilo dovoljno da prestane s ubijanjem niti da tokom suđenja prizna što je učinila.
Dr. Das ocijenio je kako su u njenim pisanim riječima očiti znakovi depresije i tjeskobe. No čak i ako je patila od depresije, simptomi nisu bili dovoljno jaki da je spriječe da normalno funkcionira.
Neka su razmišljanja kontradiktorna. Ona piše: "Nisam učinila ništa loše." Ali nekoliko redaka kasnije priznaje: "JA SAM ZLA. JA SAM OVO UČINILA." Borba između dobra i zla je opipljiva.
"Vidio sam slučajeve u kojima su ljudi koji su počinili zločine uvjerili sami sebe da se to nikad nije dogodilo. To, međutim, ne vrijedi za Lucy Letby. Duboko u sebi zna da je ubila tih sedam beba, ali je toliko zaokupljena vlastitim lažima da je vrijeđa to što joj niko ne vjeruje. To je neka vrsta narcisoidnog poremećaja. Postoje i dokazi kliničke psihopatije. Ona je nemilosrdni ubica, kriva za neviđene zločine, ali to ne znači da automatski ima sve tipične osobine psihopata", ističe psihijatar.
Naprimjer, medicinska sestra nije bila seksualno promiskuitetna niti je lagala baš u svakom aspektu svoga života.
"Mnogi su se stručnjaci uhvatili za jednu rečenicu: 'Ubila sam ih namjerno jer nisam dovoljno dobra da bih se brinula za njih.' Ali pogrešno je to uzeti zdravo za gotovo. To nije objašnjenje, samo izljev samosažaljenja. Vjerujem da su njezini istinski motivi moć, kontrola i uzbuđenje. Bila je uz porodice ubijenih beba u procesu tugovanja, a čak je jednoj porodici poslala poruku saučešća nakon ubistva njihove bebe. Jasno je da postoji morbidna želja da se hrani njihovom boli", kaže psihijatar. No dodaje da Lucy ipak nije bila potpuno bezosjećajna, a više je puta svoju ljubav izražavala prema svojim mačkama Tigger i Smudge.
"Lucy Letby jedinstven je i najneobičniji klinički slučaj s kojim sam se susreo. Prije nego što je počela ubijati bebe, ništa u vezi s njom nije ljudima izgledalo čudno. Nije bila agresivna ili impulzivna, paranoična ili zajedljiva. Kolege su je smatrali prijateljskom i pristupačnom, marljivom i kompetentnom. S obzirom na to da je osuđena na doživotni zatvor, jedini uvid u njezin zatrovani, izopačeni um koji ćemo vjerovatno ikada imati leži u ovim bizarnim post-it papirićima“, zaključuje dr. Das.
