Koliko ste se puta našli u situaciji da nakon obilnog obroka pomislite: „Ne mogu više ni zalogaj”, samo da biste nekoliko minuta kasnije s oduševljenjem prihvatili desert? Čini se da uvijek postoji taj misteriozni dodatni prostor za nešto slatko, bez obzira na to koliko smo se prethodno najeli.
Ne, nije riječ o iluziji. Znanost zapravo ima odgovor na ovaj misteriozni "drugi želudac" koji se aktivira čim ugledamo nešto slatko. Fenomen se zove "senzorno specifična sitost", što znači da se zasićenost jednim tipom hrane ne odnosi automatski na sve druge vrste okusa. Nakon obilnog slanog obroka, naše tijelo želi promjenu – i upravo tu na scenu stupa desert.
Osim toga, šećer aktivira centar zadovoljstva u mozgu, potičući lučenje dopamina, hormona sreće. To znači da desert nije samo fizičko zadovoljstvo već i emotivni završetak obroka – ritual koji zaokružuje gastronomsko iskustvo.
Tu je i evolucijska logika: naši su preci rijetko nailazili na visokokalorične poslastice poput meda ili voća, pa je tijelo razvilo refleks da za slatko uvijek pronađe malo dodatnog kapaciteta. Drugim riječima, nismo mi krivi što volimo tortu nakon ručka – priroda je tako htjela.
Idući put kada posegnete za desertom unatoč tome što ste se upravo zakleli da više ne možete disati, znajte da to nije slabost karaktera. To je čista biologija – i razlog više da bez grižnje savjesti uživate u svakom zalogaju.
