Svijet

Zastrašujući prizori drevne prijestonice u Turskoj. Antakyje više nema…

Zastrašujući prizori stižu i iz drevne prijestonice u Turskoj.

Ležali su gdje god su mogli: na uglovima ulica bez svjetla, u travnatim parkovima, pokraj osnovne škole, na padini ispod od jedne od najranijih kršćanskih crkava na svijetu...

Širom Antakyje, drevne prijestonice provincije Hatay, regije koju je najviše pogodio najgori zemljotres u Turskoj u gotovo jednom stoljeću, hiljade ljudi se bori da shvati smisao kataklizme koja im je izokrenula živote.

Ostali bez domova i budućnosti

Ostavila je mnoge bez doma, bez imovine, bez sjećanja i, za neke, bez budućnosti u tom području.

Mnogi su se borili da prežive još jednu noć. Automobili su bili hladni za spavanje i premali za većinu porodica.

Međutim, topliji su od šatora, koji su samo tanki sloj koji je prikrivao potpunu devastaciju ljudi unutra, piše New York Times.

I jedno i drugo bolje je od cerade, razapete preko autobuskog stajališta ili držane stubovima.

Bez obzira na to koliko su drva i smeća Antakyjanci zapalili da bi ugrijali svoje porodice, još uvijek je bilo ledeno hladno.

(Foto: New York Times)

"Nema struje, nema vode, nema WC-a", rekla je Saba Yigit (52), dadilja, dajući poseban naglasak na posljednju stavku.

Treći dan zaredom se probudila, smrzavajući se, na natkrivenoj pijaci. Tamo su se ona i njena porodica sklonili nakon što je ranojutarnji zemljotres u ponedjeljak oštetio njihovu kuću u blizini Sredozemnog mora.

"Užasno je", kaže ona.

Čekaju šatore

Za neke od plavih metalnih postolja na pijaci tvrdilo se da su improvizirani kreveti. Druga su još uvijek bila prepuna sad već uvelog povrća.

Pepeo male vatre koju je zapalila Yigit "uljuljkao" je nekoliko polugljenisanih paprika i mrkvu. To je jedino što je njena porodica mogla skuhati u gradu jestivih čuda, gdje su se stoljećima miješale mediteranska, arapska i anadolska kuhinja.

Rekla je da su povrće dobili od humanitarnih grupa. To je za većinu ljudi jedina dostupna hrana u Antakyji.

Broj mrtvih u Turskoj premašio je brojku od 17.600. To ga čini najsmrtonosnijim potresom u Turskoj u više od 80 godina. Uz 3.377 smrtnih slučajeva u Siriji, broj mrtvih premašio je 21.000.

(Foto: New York Times)

Mnogi su izgubili domove u potresu. Drugi se boje da bi i najmanji naknadni potres mogao srušiti preostale kuće i stanove. Previše su uplašeni da uđu unutra kako bi koristili nekoliko toaleta koji rade.

"Dok čekamo šatore, umrijet ćemo ovdje u svojim stolicama", rekla je Sabriye Karaoglan (70).

Ona je sjedila u plavoj kamp stolici na planinskom šetalištu s pogledom na grad. Umotana je u pretanku deku.

Nekoliko puta uništen i ponovo građen

Kraj nje je bio kavez s papigama spašenim iz porodičnog doma. Na ulici ispred bio je automobil u kojem su se članovi porodice izmjenjivali da spavaju noću. Nekada su ga vozili na more kad je bilo lijepo vrijeme, rekla je ona.

Aleksandar Veliki osnovao je Antakyju 300 godina prije nove ere. Grad postoji dovoljno dugo da je nekoliko puta uništen i ponovo građen.

Grci, Rimljani i Bizantinci zvali su ga Antiohija. Nekad moćni trgovački centar bio je treći po veličini grad Rimskog Carstva.

(Foto: New York Times)

Moderni grad izgrađen je na temeljima ruševina davno nestalih civilizacija.

Historija još uvijek probija na mnogim mjestima: ranokršćanska crkva, stare kamene džamije, niz finih bizantskih mozaika otkrivenih u izgradnji hotela...

Međutim, pogled na to ne pruža utjehu onima koji su svakih nekoliko sati dobijali pozive da je umrla još jedna voljena osoba. To je opis koji se ove sedmice odnosio na većinu ljudi u Antakyji.

Izgubljena i sjećanja

A do četvrtka, kada su šetali ulicama, više nisu čuli dozivanja ljudi zarobljenih pod ruševinama.

"Nema više Antakyje", rekao je Kazim Kuseyri (41).

Vlasnik najcjenjenijeg hotela u Antakyji, Savon, spavao je u automobilu u dvorištu. Zajedno s njim je oko 25 rođaka, članova osoblja i njihovih rođaka i prijatelja.

(Foto: New York Times)

“Izgubio sam prijatelje. Izgubio sam zgrade u kojima sam jeo i pio s prijateljima. Izgubio sam sva sjećanja. Nemam razloga više živjeti u Hatayu. Jer nema ništa”, rekao je Kuseyri.

Niko nije izuzet katastrofe. U nekim su kvartovima sve zgrade napukle ili srušene. Čak je i drveće nosilo ožiljke. Ljudi su im rezali grane da ih spale.

Najstariji dio grada, gdje su drevne džamije, crkve, sinagoga... stajali unutar nekoliko blokova jedna od druge, gotovo je potpuno uništen...