Ako čitate ovaj tekst, vjerovatno dobro poznajete kako je probuditi se ujutro, i prije nego otvorite oči, već osjetiti pritisak u prsima, nemogućnost da udahnete, trnce u ekstremitetima ili čak znojenje ruku.
Misli lete jedna za drugom pa “žvačete” i probavljate neriješene situacije iz prošlosti ili se pripremate za budućnost. Preko dana bude lakše, ali se onda ponovo dogodi “nešto” što započne novi krug. I jednom kad se dobro usidri u tijelu, taj krug anksioznosti kao da ima vlastiti život. Više nije ni jasno odakle dolazi osjećaj neprestane opasnosti i neizvjesnosti, impuls se aktivira automatski jer ste ga već puno puta ponovili. Tako se stvaraju uvjeti da anksioznost postane trajno stanje.
Jeste li se već navikli na anksioznost i samo gurate dan za danom? A šta kad ne biste morali gurati cijeli život? I kada bi postojao način da anksioznost ne osjećamo skoro pa cijelo vrijeme?
Većina nas je kroz odrastanje i djetinjstvo naučila da jednostavno “preskočimo” prirodne reakcije svog tijela kao odgovor na stresne situacije. Kad to napravimo dovoljno puta i dovoljno rano, naš sistem to počne automatski raditi. Prestanemo primjećivati vanjske okidače, ne reagiramo pravovremeno te se anksioznost nagomila u našem tijelu i postane naš stalni pratitelj. Počnemo se buditi s knedlom u grlu i/ili pritiskom u prsima, a da ni sami nismo sigurni zašto.
Stres i anksioznost postanu neodvojivi dio nas, kao da su oduvijek i bili tu. Taj sistem koji automatski obavlja procese u našem tijelu, zove se autonomni nervni sistem. Da bismo bolje razumjeli šta se događa s nama i kako si možemo pomoći, važno je da pogledamo anksioznost iz pozicije autonomnog nervnog sistema. Dobra stvar je da svojom pažnjom i davanjem dovoljno vremena (a to je izazov jer kad smo anksiozni, nemamo vremena), možemo otkriti što je ono što nam uzastopno promiče. To nam omogućuje da bolje razumijemo sebe i lakše pronađemo način kako da si pomognemo.
Kad naše tijelo osjeća anksioznost, tada se nalazimo u modu kojeg popularno nazivamo Fight or flight. Taj dio nam ne dozvoljava umirivanje i ima konstantu potrebu zaštititi se od opasnosti. Paradoksalno, mi se možemo osjećati sigurno samo kad se bojimo, odnosno pripremamo za opasnost. Anksioznost je jedan od načina na koji nam tijelo komunicira da se događa nešto što traži našu pažnju.
Umjesto da pokušamo ušutkati ono što nam govori (jer je neugodno), možemo postati intimniji s onim što osjećamo u sebi. Zainteresirati se za ono što nam zaista govori i istodobno si dopustiti da osjećamo što osjećamo i ne boriti se protiv toga. Kada počnemo razumijevati poruke svog tijela i naći načina da propustimo potrebne osjećaje, anksioznost gubi na svojoj snazi.
