Bolji život prije četiri godine u BiH je potražio Iranac Adel Jalali zajedno sa sinom. Put ka zemljama Evropske unije morali su prekinuti nakon što se sin razbolio. Zahvaljujući pomoći lokalnog stanovništva Adel i sin našli su smještaj u selu Vikići kod Bihaća - ne sluteći da će im upravo to mjesto postati novi dom.
„Došao je jedan čovjek – kaže, vidi, Sedžad je dobio temperaturu, bolestan je. Hajdete vi kod nas, a drugi dan gdje planiraš, idi svojim putem“, priča Adel.
I nije otišao, nego je novi život započeo baš ovdje. Nakon što je dobio azil, zaposlio se i više od godinu radi u organizaciji CWS kao kulturni medijator. Osim tog posla, Adel, koji je magistar poljoprivrede, vrijedno radi i u bašti iza kuće.
„Imam jedan i po dunum krompira, bijeli luk, crveni luk, paradajz, krastavac. Imamo i pčele. Uvijek i kod kuće radim kad dođem s posla, ali to više Emira radi“, dodaje Adel.
A Emiru Sušić je upoznao u frizerskom salonu u kojem se redovno šišao.
„Ne zna pričati, ali se razumijemo. I tako smo se jedno drugom približili... Donijeli smo odluku, skupa smo ostali“, govori ona za Federalnu.
Unatoč brojnim različitostima, zajednički jezik su ubrzo našli i uplovili u bračne vode. Emira je dijalizni pacijent posljednjih 20 godina i potreban joj je bubreg. Adel je to saznao i upravo on želi biti donor.
„Svaki drugi dan dođe auto od hitne, ja ne znam zašto, ne razumijem, ne znam bosanski jezik. Pitam - Emira zašto ideš i zašto dođe hitna? Onda poslije mi kaže - ja nemam bubrega i idem na dijalizu. Sad je 20 godina kako ide. Ja od srca planiram, ja ću akobogda dati bubreg kao poklon“, objašnjava Adel.
„Nikad u šali niko to meni nije rekao - da bi mi pomogao ili da bi me spasio, to je nešto veliko. Nisam ja sa njim trideset godina, nisam ni djecu stekla pa da mi želi pomoći. To je jednostavno od srca. Kažem, čovjek je dobar, milostiv, iskren, jednostavno takav je kakav je“, kroz plač dodaje Emira.
Ljudi dobrih namjera, zajedno s Emirom, Adelu i njegovom sinu su pružili miran san i krov nad glavom. A njih dvojica će dati sve od sebe da im se oduže, pa čak i novi život.
„Nema bubrega, 20 godina dijalize, možda baš taj čekam iz Irana da dođe i da proradi, da me spasi dijalize i svega“, zakjučuje kroz smijeh Emira.
