Dobro je za svako društvo, posebno ono omaleno i relativno slabo educirano, da njegovi važni ljudi budu izvučeni u javni prostor i da na toj ledini i vjetru progovore otvoreno, pred svima nama.
Važni ljudi, na važnim pozicijama i sa značajnim socijalnim impaktom trebaju javno govoriti da bi svi ostali, koji su ustvari donji, i koji na određeni način ovise od njihove pameti, vide s kim imaju posla.
I da iz toga mogu pretpostaviti šta ih to čeka u budućnosti pod okriljem važnih ljudi, te da razumiju zašto su doživjeli to što su doživjeli, nekada, pod vodstvom tih istih ili nekih drugih važnih ljudi.
Treba da progovore, upravo oni važni ljudi koji su tradicionalno i uglavnom izvan javnog dosega, pravdajući to prirodom svog posla, oni koji imaju socijalnu potenciju da poklope, odluče i zacementiraju naše sudbine.
Treba javno da progovore sudije, tužitelji, direktori, doktori i svi oni koji svojom važnošću, direktno i indirektno, utiču na živote i pomalo smrti.
Postupak protiv sudije Perića treba biti glasan i javan, jer je iz različitih razloga važan.
Njegovim kolegama iz struke može biti važan zbog pravnih i proceduralnih aspekata čitave priče, a nama zbog čuda koja već saznasmo i koja će taj postupak tek izroditi.
Sudija, kako kaže Perić, ‘nema ništa drugo da ponudi javnosti osim mišljenja’ (Raport, 05/09/23). Ekstremno bitna tvrdnja.
Kada pacijentima prije liječenja nudim mišljenje, nudim im subjektivnost.
Stavljanje mišljenja u kontekst objektivnosti, za sudije i doktore, je težak mentalni zadatak, ali što su bliže objektivnom, odnosno istini, to su pravedniji i bolji u svom poslu.
Da bi se približili objektivnom, moraju posjedovati kompleksne mentalne vještine bazirane na znanju, iskustvu (‘nema zamjene za iskustvo’), na sposobnosti sintentičkog mišljenja, ali i na duhovnoj snazi koja omogućava razumijanje tame ponora sopstvene subjektivnosti. Nesposobnost obuzdavanja sopstvene subjektivnosti pri odlučivanju o značajnim apsektima života drugog, vodi tog drugog u problem.
Zar je moguće da je u onom novinarskom tekstu, u kojem je jedan prominentni sudija opisan i citiran, ustvari vrlo slikovito i jasno prikazan ponor subjektivnosti koji izvire iz njegovih riječi.
Kada pacijentima ponudim mišljenje, ono mora biti obojeno subjektivnim i ograničeno mojom mentalnom sposobnošću. Pacijent je slobodan da moje mišljenje odbaci i potraži mišljenje nekog drugog doktora. Čak se može žaliti, ne na moje mišljenje, već na mene.
Kada sudija ponudi mišljenje, ono je obavezujuće i njegov ‘pacijent’ ne može slobodno otići u drugu sudnicu, po drugo mišljenje. Može se samo žaliti, i to ne na sudiju kao personu već na njegovo ‘mišljenje', koje je vrlo brzo postalo depersonalizirana administrativna odluka.
Zato se nadamo da će u daljem toku ove priče, subjektivnost ipak biti stavljena u okove objektivnog. Ako se to ne desi, jasno će nam biti, još jednom i nanovo, u kakvu smo to baru zapali i kakvim su nas usudom obilježili. Sve neki važni ljudi.