Sport

Ancelotti nije trener za ovaj Real. Perez stalno ponavlja istu grešku, evo zašto

Rastanak Zinedinea Zidanea i Real Madrida bio je potreban za obje strane. Zidaneu nije trebao klub koji napuštaju dugogodišnji ratnici poput Ramosa i Varanea i koji mu ne može priuštiti nove igrače svjetske klase.

Real je trebao trenera koji će izvući maksimum iz postojećeg kadra i pritom afirmirati neke iz niza talenata okupljenih diljem svijeta, s kojima će osvajati nove trofeje.

Tek treba vidjeti kakav će biti Zidaneov idući trenerski korak i hoće li pronaći klub u skladu sa svojim željama i ambicijama kao zamjenu za Real, ali ako je zaista želio trenera koji će bez novca za vrhunska pojačanja tražiti trofeje s mladim igračima, Real je zamjenom za Francuza potpuno promašio. Carlo Ancelotti isti je tip trenera kao Zidane, piše Index.hr.

Tako je Real nastavio s nizom nelogičnosti u poslovanju, u kojem je bila i odluka da Zizoua uopće vrati na klupu devet mjeseci i dva trenera poslije prvog odlaska.

Zidaneova ostavština

Zidane se tokom prvog mandata u Realu profilirao u trenera koji kontrolira svlačionicu i drži zvijezde na okupu te optimizira individualnu kvalitetu igrača prilagođavajući se protivniku. Zbog toga je bio taktički vrlo fleksibilan te je generalno dobro pripremao i vodio velike utakmice. Na svakoj poziciji je imao jednog od tri ili pet najboljih igrača na svijetu i to mu je bilo dovoljno da igra na rezultat i osvaja trofeje. Ostali aspekti trenerskog posla, kao razvoj mladih igrača ili taktički identitet i inovativnost, nisu ga pretjerano zanimali.

Njegov Real najbolje je opisala izjava Tonija Kroosa u intervjuu pred treće uzastopno finale Lige prvaka: "Mi smo igrači koji su igrali u mnogo velikih utakmica i koji mogu ostati mirni u teškim situacijama jer znamo da možemo dobiti svakoga. Imamo kvalitetu, nje smo svjesni i iz nje povlačimo samopouzdanje. Iako ne pobjeđujemo, znamo da možemo promijeniti utakmicu, ne postajemo nervozni." Individualna kvaliteta i samopouzdanje gurali su Real do tri uzastopne titule Lige prvaka.

"Zidane daje igračima vrlo jasne i jednostavne ideje. Motivacijski govori ne traju 20 minuta kao što mnogi misle, to nije potrebno. Svojom prisutnošću u prostoriji on to ostvaruje - njegova osobnost je sinonim za uspjeh", rekao je Kroos drugom prilikom i time sjajno sažeo Zidaneovo vođenje Reala.

Međutim, nepostojanje taktičkog identiteta i utreniranih mehanizama te oslanjanje isključivo na individualnu kvalitetu i mentalnu snagu igrača nisu načini za osvajanje natjecanja kao što su domaća prvenstva. U 38 utakmica, koliko traje jedna sezona La Lige, testira se koliko je ekipa kontinuirano dobra. Ima li ona mehanizme kojima može dolaziti do rezultata iz kola u kolo i kada joj nedostaju glavni igrači. Real je na takvim testovima redovito padao, pa u proteklih osam godina ima jednak broj osvojenih titula kao i nekoliko puta financijski slabiji gradski rival Atletico Madrid - dvije. Proširimo li taj period na 13 godina, odnosno od dolaska Pepa Guardiole u Barcelonu i Perezovog projekta "Novi Galacticosi", Real ima samo tri titule prvaka Španjolske. Za usporedbu, Atletico i u tom periodu ima dvije, ali Barcelona ima osam. I Zidaneov se Real, kao i Real drugih trenera, redovito mučio u ligaškom sistemu.

Uprkos posljednjoj sezoni bez trofeja, Zidane može otići iz Reala podignute glave. Jedanaest titula u pet godina na klupi najbolji je učinak nekog trenera Real Madrida u modernom nogometu. Mnogi će mu zamjeriti nedostatak taktičkog identiteta i korištenje popularne "crne magije" u velikim utakmicama, referirajući se na sreću koja je Real pomazila u periodu kada je triput osvojio Ligu prvaka. No, Realu nije ni bio potreban taktičar-inovator, već faca koja će držati neke od najboljih igrača u povijesti nogometa na okupu. Zidane je u tome bio uspješan.

Ipak, gledajući širu sliku, odnosno strategiju Reala kao kluba, prije i tokom Zidaneovog drugog mandata pojavio se niz nelogičnosti u odlukama uprave Florentina Pereza.

Perezov neuspjeli plan

Nakon osvajanja treće Lige prvaka u tri godine Zidane je 31. maja 2018. prvi put odlučio napustiti klupu Kraljeva. Deset dana kasnije Real je objavio da je Cristiano Ronaldo, u potrazi za novim izazovom, karijeru odlučio nastaviti u Juventusu. Iako su to bili jedini veliki odlasci iz Reala tog ljeta, bilo je jasno da je Real ušao u novo poglavlje: bez povijesnog trenera koji bi kontrolirao svlačionicu i bez najboljeg igrača koji bi rješavao najbitnije utakmice.

Čovjek koji je izabran za Zidaneovog nasljednika bio je Julen Lopetegui, tadašnji izbornik španske reprezentacije. Iako je Lopetegui sjajno vodio Španjolce u kvalifikacijama za Rusiju, jedina provjerena kvaliteta koju je do tada mogao "prodati" u klupskom nogometu bio je razvoj mladih igrača. Prije seniorske reprezentacije vodio je mlade selekcije Španije s kojima je osvajao U-19 i U-21 evropska prvenstva, a zatim je vodio Porto, klub kojemu su afirmacija i prodaja mladih igrača vrlo visoko na ljestvici prioriteta u modelu poslovanja.

Real je u ljeto 2018. godine i s odlaskom Ronalda imao izuzetno jak igrački kadar. Ipak, Perez ga je odlučio dodatno pojačati mladim igračima i time dati priliku Lopeteguiju da pokaže svoju glavnu kvalitetu. Klinci Vinicius Junior, Alvaro Odriozola i Brahim Diaz plaćeni su gotovo 100 miliona eura, Martin Odegaard se vratio u klub nakon sezone u Heerenveenu, a igrači iz akademije Castille, poput Reguilona i Valverdea, bili su na rubu prve ekipe. Sve je ukazivalo na to da bi Lopetegui mogao započeti smjenu generacije u Madridu.

Nekoliko mjeseci, odnosno samo 14 službenih utakmica, kasnije Lopetegui je već bio bivši. Samo 1.4 boda koja je Lopetegui osvajao po utakmici bila su premalo za standarde Kraljevskog kluba, unatoč korištenju mladih igrača i promjeni stila igre. U svlačionici su i dalje bile zvijezde i izuzetni karakteri poput Ramosa, Balea, Benzeme, Casemira, Kroosa i Modrića. Lopeteguiju je bilo nemoguće rukovati situacijom u kojoj treba takve igrače postaviti na klupu da bi afirmirao neke nove, a istovremeno pobjeđivati svaku utakmicu.

Nakon njegova odlaska ulogu privremenog trenera preuzeo je Santiago Solari, da bi dva mjeseca prije kraja sezone na klupu ponovo sjeo Zinedine Zidane. Činilo se da je Perezov plan o pomlađivanju ekipe propao te da će se Real s Francuzom ponovno okrenuti onome što radi najbolje.

Nelogična strategija kluba

Međutim, Perez je nastavio svoj pohod na tržište mladih igrača. U ljeto 2019. dovedeni su Luka Jović, Eder Militao, Rodrygo i Reinier za oko 200 milijuna eura. Nakon još jedne, ovaj put odlične posudbe u Vitesseu, u klub se vratio Martin Odegaard, a tu su još bili Achraf Hakimi, Sergio Reguilon, Fede Valverde, Theo Hernandez i Marcos Llorente. Neki od njih su kasnije prodani, neki su završili na posudbi, no u klubu je u jednom trenutku bilo 15-ak elitnih mladih talenata. Konsenzus svih pratitelja nogometa tada je bio da je Real u fantastičnoj poziciji te da će u budućnosti ovi igrači dominirati terenima La Lige.

Dvije godine poslije većina tih igrača je u drugim klubovima, dok pojedinci koji su ostali u Realu nisu napravili očekivani iskorak. Vinicius od početka europske karijere ima iste probleme koji ga limitiraju na tri gola i tri asistencije u sezoni, Rodrygo u prosjeku dobiva 20-ak minuta po utakmici, a Valverde je specifični tip igrača, koji nikako ne može zamijeniti Modrića ili Kroosa. Tek je Eder Militao nakon silnih ozljeda u obrani u drugoj polovici ove sezone pokazao da je kvaliteta za prvu ekipu.

Što se tiče rezultatskog uspjeha, u dvije sezone drugog Zidaneovog mandata Real je osvojio jednu titulu prvaka Španije, španski Superkup te je igrao polufinale Lige prvaka i bio do zadnjeg kola na korak od osvajanja druge titule La Lige. Gledajući iz Zidaneove perspektive, teško je Real mogao više. Oslonio se na igrače poput Modrića, Ramosa i Benzeme koji su duboko u tridesetima i, uprkos tome što i dalje pokazuju da su historijski dobri igrači, suludo je od njih očekivati da rješavaju svih 50 utakmica u sezoni. Dva trofeja u dvije godine ipak nisu nešto što zadovoljava Pereza i navijače Reala. Na kraju se može reći da je i rezultat izostao.

Florentino Perez i Real Madrid napravili su klasičnu grešku velikih klubova koji se nalaze na prekretnici. Htjeli su i ovce i novce, što je, dakako, neizvedivo. Slične greške godinama ponavljaju Barcelona, Manchester United, Juventus i drugi veliki klubovi.

Ako klub na klupu postavi trenera Lopeteguijevih kvaliteta, trebao bi mu dati vremena da napravi ekipu po svojoj mjeri i afirmira mlade igrače, makar rezultati bili privremeno neuspješni. Ako se pak odluči za trenera Zidaneovog profila, treba se pripremiti da mu dovede igrače kojima će smjesta poboljšati kadar da bi ostvario rezultate odmah, ali se mora pozdraviti s razvojem mladih igrača i dugoročnim razmišljanjem. Real je u oba slučaja htio oboje, i razvoj mladih igrača i trenutačni rezultat. Rezultat ove sezone nije došao, ali još veći problem je činjenica da je madridski klub vrlo blizu tome da od silnih stotina milijuna potrošenih na mlade igrače zapravo ne dobije nikakav povrat uloženog na terenu.

Perez je nedavno ponovo najavio rebuilding koji se trebao dogoditi s Lopeteguijem. Ovoga puta će se dogoditi pod svaku cijenu. Ramos i Varane su na izlaznim vratima kluba, a Kroos, Modrić i Benzema će biti godinu stariji. Zbog financijskih problema za očekivati je da Real nema sredstva da osvježi ekipu na svim pozicijama na kojima je potrebno osvježenje, nego će se pouzdati u Edera Militaa, Martina Odegaarda, Rodryga, Viniciusa i igrače iz akademije. Oni će sljedeće sezone morati napraviti iskorak, ali za to im je potreban odgovarajući trener. Zidane se u to svojim trenerskim profilom ne uklapa. Odluka da napusti klupu Reala čini se ispravna za sve strane.

Zašto onda Ancelotti?

Ko se, također, svojim trenerskim profilom ne uklapa u rebuilding? Carlo Ancelotti, od utorka službeno novi trener Real Madrida. Ancelotti je identičan tip trenera kao i Zidane. Talijan je izuzetno uspješan u Ligi prvaka, jedini je uz Zidanea i Boba Paisleyja osvajao to natjecanje tri puta, no u ligaškim natjecanjima se ne može mjeriti s najboljim trenerima. Domaća prvenstva osvajao je četiri puta, no kada se pogledaju klubovi koje je vodio kombinirano gotovo 20 godina - Juventus, Milan, Chelsea, PSG, Real Madrid i Bayern - ta brojka nikako ne impresionira. Posebno je upitan period u Milanu od 2001. do 2009. godine u kojem je s jednom od individualno najboljih ekipa u povijesti nogometa osvojio samo jednu titulu prvaka Italije. Također, ni u jednom periodu svoje karijere nije pokazao da zna razvijati mlade igrače ili da manjak individualne kvalitete nadoknađuje taktičkim sustavom. Obje stvari će Realu sljedeće sezone biti prijeko potrebne jer sredstava za instant-pojačanja igračkog kadra nema dovoljno.

Vrlo je zanimljiva Perezova odluka da, uz sve mane i kvalitete koje su nakon Ancelottijeve vrlo duge karijere jasne kao dan, vrati trenera koji se svjesno proteklih godina spuštao na razinu ispod top klubova jer mu je i samom bilo jasno da tamo ne pripada. Čini se da se niz nelogičnosti u upravljanju Real Madridom nastavlja.