Andrej Nikolaidis, jedan od najuglednijih i najpoznatijih pisaca na našim prostorima govorio je u intervjuu za mostarski portal tacno.net o mnogim temama, a dotakao se i Sarajeva te Bosne i Hercegovine.
Ove godine navršilo se trideset godina otkako je tvoja familija otišla iz Sarajeva. Pisao si o Sarajevu. Kako danas, trideset godina kasnije, pamtiš plimu rata, odlazak iz grada, i prvo vrijeme nakon njega? Mladiću od 17 godina, koliko si tada imao, to mora da je bilo strašno.
Ništa ja nisam znao, pojma nisam imao… Vidim da su danas djeca opsjednuta zelenom energijom, spašavanjem svijeta i borbom protiv društvene nepravde. U moje vrijeme, nas su zanimale samo cure, muzika, alkohol i droga. Kad je rat počeo, bio sam zaljubljen u djevojku koja se školovala u Americi. I bio zabrinut i nervozan zbog toga što idioti pucaju, pa na ljeto neću moći vidjeti curu. Koja mi i nije bila cura. Poslije ti to posložiš, svemu daš značenje… Ali biti mlad znači biti vlastita ćuna. Ono: ćuna, to sam ja. Naša sjećanja su fikcija. Dok se stvari zbivaju, usred smo haosa. U sjećanju, međutim, nema haosa: nema dakle ni istine. U sjećanju vlada red i kauzalnost. Uspomene su književnost. A književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.
Pretpostavljam da često odlaziš u Sarajevo. Mitski, kontroverzan grad, bez sumnje jedan od najzanimljivijih u bivšoj Jugoslaviji, s iskustvom rata i vanjske bezdušnosti kakvo nema mnogo europskih gradova. Kako razmišljaš o Sarajevu?
Znaš šta… Prije nekoliko mjeseci sam napisao tekst o tome. Dozvoli da ti umjesto odgovora navedem dio tog teksta. „Sada si u s ukusom opremljenom stanu na Alifakovcu, u koji te je, više no ljubazno, pustila Amela, u stanu koji je, zbog tebe, morala napustiti djevojka koja je tog sofisticiranog prostora – kao i bilo čega drugog, uostalom – bila kudikamo dostojnija. Iza tvojih leđa je klavir na kojem leže Tolstojeve knjige; ispred tebe je Vijećnica u kojoj su knjige gorjele. Dolje, na ulici, ljudi u redu pred pekarom čekaju na somune, dok se pale svjetla grada koji si prije trideset godina napustio.
Sada si tu. Sutra ćeš biti kući. Ništa nije isto, ništa nije ni nalik na juče, kada je Sarajevo bilo kuća. „Ukotvljenost u sadašnjosti“ je, misliš stojeći kraj otvorenog prozora kroz koji prodire hladnoća sarajevske večeri, najveća od svih iluzija. Postojalo je i postojaće, no ništa ne postoji. Sadašnjost ne postoji: ona je tek voz koji mine kraj nas. Dok ga pogledaš, on se već udaljio niz prugu. Čovjek se ili sjeća ili proriče. Nemoguće je govoriti o „sada“, jer dok izustiš riječ, dok se rodi misao, „sada“ je već prošlost. Nemoguće je biti „čovjek svog vremena“, jer ni naše vrijeme ne postoji. Sadašnjost nije vrijeme: ona je tek prostor koji je onom sutra potreban da postane ono juče.
“Ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom.
Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu”.
Mogao bih se vratiti i ostati ovdje, misliš. To je moj grad. To bio je moj grad.
Ali ne ide to tako. Ne možeš se vratiti: ni gradovima, ni ljudima. Oni koje si napustio, ono što si napustio, ne stoji, čak i ako ti staneš, računajući da dovoljno si, odveć si daleko. Ono čemu se pokušavaš vratiti neprekidno se udaljuje, jednom kada se udaljiš. Ništa nije tvoje: najmanje ono što si odbacio.
Ono što si napustio, napustilo te je“.
U ovom slučaju, složio bih se sa sobom.
Govori se i o “političkom Sarajevu”. Taj je cinični pojam, čini mi se, smislio Dodik, a svesrdno prihvatio Milanović. Kako tebi to zvuči – “političko Sarajevo”?
Kao sranje koje je smislila hulja. “Političko Sarajevo”? A ne, recimo, politički Beograd ili politički Zagreb? Osim toga, šta to uopšte znači? I Dodik i Milanović žele isto: nepolitičko Sarajevo. Žele Sarajevo čiju će politiku voditi oni: Beograd i Zagreb. Znaš šta: sve je ovdje jasno. Svakome je sve jasno. Nema više naivnih. Nema više tajni. Sve se raspada na naše oči. I smrdi do neba.
Razgovaramo za mostarski portal tacno.net. Poznaješ li Mostar? Što je tebi Mostar?
Neću te lagati: ne poznajem Mostar. Tu sam bio dva ili tri puta na dva ili tri sata. Konvencija nalaže da u intervjuu za mostarski portal kažem nešto lijepo o Mostaru. Jebo to.
Za desetak dana u Bosni su izbori. Dodik je čvrst, RS nikad jača, a najveća je svađa između Bošnjaka i HDZ-a. Kako se tebi čini to inzistiranje HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu, uključujući tu i Zorana Milanovića, na “konstitutivnosti” naroda, sve do prijetnji razbijanjem zemlje?
Bosna i Hercegovina treba biti i biće građanska država. Nosilac suvereniteta treba biti i biće građanin, a ne narodi. Koncept konstitutivnih naroda, osim što je čista fikcija, i to nasilna fikcija, jer svaki kolektivni identitet je baš to, nasilna fikcija, maksimalno je diskriminatoran. I to svako zna. Kao što rekoh: svako sve zna. Ja sam Grk rođen u Sarajevu. De, neka mi neko objasni: zašto ja nisam konstitutivan, a Salko iz Ilijaša, Zvonko iz Kiseljaka i Obren iz Foče jesu? Zašto svako od njih trojice može biti predsjednik BiH, a ja ne mogu?
Raspada li se tvoja zemlja, Crna Gora?
Plan za Crnu Goru je isti kao za Sarajevo: stvoriti nepolitičku Crnu Goru. Ovu zemlju sistematski, brzo i veoma uspješno pretvaraju u teritoriju kojom će se upravljati iz Beograda i, dijelom, iz Tirane. Umjesto da postane prva sljedeća članica EU, Crna Gora će završiti kao dio Otvorenog Balkana. Crna Gora je primila gol u petom minutu sudačke nadoknade. Takvi porazi bole. Poslije takvih poraza se teško ustaje.
Ima li u Crnoj Gori, u sadašnjim domaćim i svjetskim okolnostima, operativne političke snage da otrese ovaj uteg beogradske muteži i istinski se europeizira – ako ta riječ još išta znači?
Ne. Moje je mišljenje da ne. Na nivou racionalnog: mi smo gotovi. Preostaju nada i vjera da se čudo može desiti. Tanko je to, kao što znaš. Od čuda nema hajra.
Kad očekuješ izbore, i kakav rezultat predviđaš?
Ne znam. Đukanović danas može raspisati izbore, ili Vučićevim partijama dati mandat da sastave još jednu vladu. Mislim da je najvažnije pitanje: da li na narednim izborima, bili oni za 3 mjeseca ili za dvije godine, mogu pobijediti političke snage koje bi formirale prozapadnu, makar djelimično demokratsku i djelimično sekularnu vladu? Šta ako ne? A velike su šanse da ne.
