Dok je sjedio u svom uredu, Naman Bajaj zurio je u dragocjene podatke koji su doveli do završnog dijela njegove trilogije objavljenih radova, od kojih svaki postepeno odgovara na jedno veoma složeno pitanje: Zašto se neki diskovi koji formiraju planete polako povlače prema svojim zvijezdama? Tri studije bile su temeljite, zanimljive — i što je najvažnije, završene. No, prije nego što je zatvorio vrata za ovim posljednjim podacima, koje je dostavio slavni svemirski teleskop James Webb, Bajaj je odlučio da ih iscrpi do maksimuma. Ipak, nije očekivao da će time otvoriti još jedna vrata.
"Moj mentor je bio odsutan na nekoj konferenciji mjesec dana; ja sam se jednostavno igrao s podacima i razmišljao: 'Šta još mogu izvući? Može li nam ovi podaci reći još nešto više?'" rekao je Bajaj, astronom s Univerziteta u Arizoni, za Space.com.
Ubrzo je napravio sjajno otkriće. Jedna od zvijezda na kojoj su on i njegovi saradnici već dugo radili zapravo je bila dvostruka — samo što to niko prije nije primijetio. Svemir je toliko ogroman da čak i nešto tako nevjerovatno veliko poput para zvijezda koje plešu jedna oko druge može promaći našem oku. "Jedan piksel na ovoj slici koju gledamo iznosi 14 AJ," rekao je Bajaj. Za kontekst, jedna astronomska jedinica (AJ) predstavlja zadivljujuću udaljenost između naše planete i Sunca – oko 150 miliona kilometara. Na neki način, pravo je čudo da je čovjek uopće mogao doći do ovog otkrića.
Trag dokaza
Da bismo razumjeli kako je Bajaj došao do svog zaključka, moramo se vratiti na njegova prva tri rada. Sva tri bavila su se dinamikom diskova prepunih materije koji okružuju zvijezde.
Upravo u tim diskovima planete mogu nastati od stjenovitih ili gasovitih čestica, zbog čega su od velikog interesa za naučnike. Konkretno, Bajaj i njegov tim pokušavali su razumjeti kako materijal iz tih diskova ponekad može pasti na zvijezde koje ih drže na okupu. Ovo ostaje jedna od misterija koja tek treba biti potpuno razjašnjena.
